Krila jedne mladosti – Nebo mi je jednostavno bilo usko kad sam letio na krilima moje mladosti, sjeća se Petar. Nije bilo zadatka koji sam odbio, nije bilo aviona ili jedrilice koju nijesam želio da što bolje upoznam. Kao avio – mehaničar, kao pilot ili kao padobranac. Ali, to su bila ona srećna vremena. Ona vremena u kojima smo svi disali jednim dahom. A danas? Danas Petar Ljuljđurović ponosno gazi 85. ali ga, kako veli, pomalo boli što je zaboravljen. Od Starog aerodroma do Vrela u Podgorici gdje živi, kaže, nije daleko, ali nema drugova padobranaca da dođu. Razumije on današnje mlade ljude, zna da su došla neka druga vremena, zna i da je tehnologija napredovala, ali... Zato mu svako jutro misli polete ka onim vremenima u kojima je on letio i skakao. Posebno kad vidi padobrane koji lebde iznad Ćemovskog polja. Tada voli da svojim unučadima (ima dva sina, dvije kćerke i devetoro unučadi) priča o svojim prvim nebeskim koracima, o prvim svojim avionima i prvim jedrilicama, o junacima sa Ćemovskog i Kapinog polja...
- Bili su to nezaboravni dani, priča Petar za „Pobjedu“. Te prve moje jedrilice „Ždral“ i „Triglav“, avion „PO-2“, jedan od prvih aviona na kome su sedalekih pedesetih obučavali nikšićki piloti, nikšićka „nebeska škola“ na Kapinom polju kroz koju su u to vrijeme prošli mnogi mladići iz grada pod Trebjesom... Nebo nosi u sebi Petar Ljuljđurović je život poklonio nebu, kako slikovito kaže, dok prebira po uspomenama. Ipak, let od Titograda do Bijelog Polja koji je proveo na krilu aviona neće nikada zaboraviti. O tome su ostali zapisi u monografijama „Ljudi i avionic“ Dina Tuzovića, „Na krilima mladosti“ Milana Stojovića, u „Reviji D“...
– Bilo je to početkom marta daleke 1956. godine, priča Petar. Sjever Crne Gore bio je okovan snijegom i ledom. Svi putevi su bili blokirani, a gradovi – Kolašin, Mojkovac, Bijelo Polje, Ivangrad i Andrijevica odsječeni od svijeta. Najteže je bilo bolesnicima, jer je ljekova bilo sve manje, prijetila je prava katastrofa... U tim trenucima, kad ne razmišljate o svom životu, ja i Radomir Peković smo krenuli na zadatak. On je iz svoje kabine upravljao avionom, a ja iz svoje izlazio na krilo aviona i bacao vreće pune ljekova, hrane i druge pomoći promrzlom stanovništvu. Međutim, ovoga puta je bilo toliko ljekova da sam ja čitav let od Titograda do Bijelog Polja proveo na krilu aviona.
Možete zamisliti kako sam se osjećao kad vam kažem da je temperatura pri letu bila od minus 35 do minus 40 stepeni ispod nule. Međutim, ja tu hladnoću prosto nijesam ni osjećao. Valjda zato što su moje misli bile okrenute bolesnicima, prije svih djeci, koja su od nas čekala spas sa neba. Inače, punih 46 dana sedam naših pilota je dostavljalo hranu i ljekove bacajući vreće iz aviona. Bili su to hrabri momci – Tomo Kovačević, Veljo Ivančević, Mišo Cicvarić, Bato Lješević, Jovo Zenović, Danilo Đurišić, Dimitrije Šarović… Međutim, ja sam prvi, rizikujući svoj život, izlazio na krilo aviona… Tu 1956, osim po hladnoći i podvigu koji je napravio, pamti i po dozvoli za polijetanje. Kasnije je sa njom letio na krilima Aero-klubova „Nikšić“, „Titograd“, „Ivangrad“ i „Tivat“. I tako sve do 1973. godine kada je prestao da skače… Jednog od najstarijih crnogorskih pilota danas možete obično sresti na Vrelima Ribničkim (rođen je 1932. godine u Grudama iznad Dinoše). Avioni, padobrani i padobranci su mu najomiljenije teme. Nije ni čudo, Petar Ljuljđurović je čovjek koji nebo nosi u sebi…
Pobjeda
