Tomašević je rođen 1929. godine na Kosovu u porodici crnogorskih kolonista. Do 1945. kada se doselio u Beograd, živio je u više mjesta na Kosovu i u Crnoj Gori. Kao trinaestogodišnjak već je bio u partizanima. Diplomirao je 1952. na Novinarsko-dipiomatskoj visokoj školi.
Uporedo je na Beogradskom univerzitetu studirao engleski jezik i književnost, a dvogodišnje postdiplomske studije završio je na Eksiterskom univerzitetu u Engleskoj.
Poslije odlaska u penziju, polovinom osamdesetih godina, sve više vremena provodi u inostranstvu. S reputacijom uglednog izdavača realizovao je tridesetak ilustrovanih monografija za najpoznatije evropske i američke izdavačke kuće.
Široj javnosti je poznat kao brat heroine Stane Tomašević, ali kao i autor remek djela "Orlov krš".
Njegov život pun je nevjerovatnih obrta. Samo do svoje 14. godine nagledao se smrti - od momenta kada je jedna od prvih bombi koje su 6. aprila 1941. godine pale na Cetinje, i ubila mu pred očima drugaricu sa kojom se igrao. Njega su, kao dječaka slali da posmatra strijeljanja i vješanja rodoljuba sa Cetinja, kako bi izvijestio o držanju “drugova” pred smrt. Pa sve do svjetski čuvenog događaja, kada je u avionskoj nesreći u Minhenu, po povratku iz Beograda, izginula skoro cijela ekipa Mančester Junajteda, u čijoj je pratnji bio tada mladi jugoslovenski diplomata, Nebojša Tomašević.
“Kada ovdje sjedim, i posmatram jezero, vraćam se u djetinjstvo, kada sam imao deset godina, kada me je otac poslao da vidim gdje je on porastao. Osjećam sentimentalnost. Volim da vidim i srijećem te ljude, potomke onih sa kojima se družio moj otac” veli, sa stilom primajući nenajavljenu posjetu. Sa njim je, naravno, i supruga Madž, od koje se ne rastaje skoro šest decenija", rekao je Tomašević Gordani Borović u intervjuu za Portal Analitiku.
Na pitanje kako je uspio da tako slikovito opiše ljude koje nije upoznao i događaje kojima nije prisustvovao, on je odgovorio:
“Od majke. Majke u Crnoj Gori služe da obavijeste djecu o prošlim događajima. One i babe prenosile su nam istoriju. Kamo sreće da više slušamo starije jer, život prolazi brzo, ostajemo bez roditelja. Ona je umrla sa 90 godina, a ja često razmišljam – da mi je vratiti majku i oca na samo pola sata, da ih pitam ono što nisam! Za Orlov krš nijednu knjigu nisam pročitao ili konsultovao. Sve je to nastalo u traženju samoga sebe, kada čovjek odlazi. Sjećao sam se svega kao da se juče događalo.”
