Piše: Novak ADŽIĆ
Srpske okupacione vlasti su ubile 28. septembra 1919. godine crnogorskog ustanika, gerilca Neđeljka Perkovića iz Gornjeg Polja. Mrtvog crnogorskog patriotu odnijeli su njegovi saborci kući njegovoj familiji da ga sahrani.
Desetar crnogorske vojske iz Godinja (Crmnica) Andrija Leković dao je izjavu, čiju su tačnost kao svjedoci potvrdili Z. Ivović i Miloš Turčinović, koja glasi:»Srbijanske vlasti opljačkali su mi u julu 1919. god. sve što sam imao kod kuće, kao i svu imovinu upropastili. Dijete mi od 8 (osam) godina mučeno je poslije čega je pomoću prijatelja izbjeglo u Italiju« (Viđi: Dr Šerbo Rastoder, Skrivana strana istorije, Tom III, Bar, 1997, str. 1534.)
Načelstvo okruga Nikšićnog poslalo je Kancelariji Povjerenika Kraljevske Vlade za Crnu Goru depešu, u kojoj se navodi i sljedeće: »Žandarmerijska patrola pod komandom p. poručnika Uzelca u Ćeranića gori sukobila se sa odmetnicima i u borbi su ubijeni: Mirko i Andrija Ćetković, a ranjen i uhvaćen Neško Ćetković. Ostali šest odmetnika, među kojima ima i ranjenih, pobjegli su«. Ovo javlja Pomoćnik povjerenika Vlade Kraljevstva SHS za Crnu Goru Pov. br. 1979, 22. oktobra 1919. godine Cetinje-Komandantu Zertske Divizijske oblasti generalu Miloradu Mihailoviću – Cetinje. Dakle, srpska žandarmerijska patrola pod komandom potporučnika Uzelca u Nikšićkom okrugu, u Ćeranića gori, ubila je oktobra 1919. godine crnogorske gerilce Mirka i Andriju Ćetkovića iz Ozrinića, a ranila i uhvatila Neška Ćetkovića iz Ozrinića. U jednom Drugog istorijskom izvoru navodi se da je crnogorski ustanik, komita Neško Ćetković (Ozrinići) takođe ubijen od strane srpskih oružanih formacija .
Povjerenik Vlade Kraljevstva SHS za Crnu Goru Ivan Lola Pavićević je iz svoje kancelarije Pov. br. 2697, 18. decemra 1919. godine sa Cetinja uputio Komandi Zetske divizijske oblasti izvještaj Načelnika Nikšićkog Okruga (Pov. Br. 1158), u kojemu se, pored ostalog, navodi i ovo: » Žandarmi, koji su sa Velimlja poveli uhvaćene komite: Kostu S. Milovića i Koleru T. Milovića pobili su iste, pošto su pokušali da bježe« Dakle, srpske žandarmerijske snage izvršile su ubistva i nad crnogorskim ustanicima, komitima Kostom S. Milovićem i Kolerom T. Milovićem. (Viđi: Dr Šerbo Rastoder, c.d. Tom II, str. 1086-1087).
U knjizi »Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića-Dokumenta o zločima Srbijanaca u Crnoj Gori«, koja je u izdanju Ministarstva spoljnih poslova izgnaničke crnogorske Vlade objavljena u Rimu 1921. godine, piše (str.18) i da je decembra 1918. godine jedna grupa srpskih oficira i vojnika, sa svojim pristalicama, u jedan sat poslije ponoći »napravila tri kovčega u formi mrtvačkih sanduka. Na jednom je bilo napisano »Sveti Petar«, na Drugom »Sveti Vasilije«, a na trećem »Crnogorska kruna«. Ove kovčege su nosili kroz varoš Nikšić na način kao što se čine crkvene procesije. Zatim su se zadržali na trgu, gdje su iskopali tri groba, u koja su položili ova tri kovčega. Poslije ovoga održali su opijelo, kao što se to čini u pravoslavnoj crkvi prilikom sahrane« piše u navedenoj knjizi. Poslije toga, navodi se dalje u tom istorijskom izvoru, pješadijski poručnik srpske vojske Dušan Stajić, pješadijski poručnik Mijušković i artiljerijski poručnik Tunguz su te grobove javno prelili ne vinom ili uljem, nego svojim urinom. Tako su se ovi aktivni oficiri srpske vojske, od kojih su dvojica rođeni u Srbiji, a jedan je prirođeni Srbijanac, na obijestan i monstruozan način obračunali sa crnogorskom krunom i svetiteljima, simbolično ih sahranjujući.
O teroru srpske vojske nad crnogorskim narodom ilustrativno govori i izjava vodnika Mijajila Žunića, u kojoj on navodi neke primjere zuluma vršenih u Spužu. Navode Mijalija Žunića potvrdili su kao svjedoci Luka Martinić i Jokica Andrijević. Vodnik Mijailo Žunić tvrdio je »došla je srbijanska vojska« pod upravom jednog srbijanskog potporučnika »i počela da čini zvjerstva i zloupotrebe i da primorava da se potpisuje narod na vjernost kralju Petru. Ko nije htio to da učini morao je pobjeći u šumu, inače je htio biti batinjan i zatvoren«. Potom navodi da je jedan srbijanski major » na dan 6. juna 1919. god. došao sa vojskom u Spuž« te « zapalio mi dvije kuće, tri mlina, naredili te je postaja srbijanska koja postoji u Spužu, deset rala zasijanog slivnjaka posjekla i upotrijebila za goriva. Životinju svu opljačkala i svako tirjanstvo činjela, kao npr. tukla žene i nasilno ih htjela baciti u oganj ako ne dadu cijelu svotu novca što imaju. Poslije toga zapalili su kuću Vidaka Kovačevića i svu mu je opljačkali, a nad familijom najgroznija zvjersta izvršili«. ( Viđi: Dr Šerbo Rastoder, Skrivana strana istorije, Tom III, Bar, 1997, str. 1576)
U knjizi »Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića - Dokumenta o zločinima Sbijanaca u Crnoj Gori«, štampanoj u izdanju Odbora crnogorskih izbjeglica, u Rimu 1921. godine na strani 24 piše i ovo: »U avgustu 1919. godine ubijen je od strane srbijanskih vojnika sin Sava F. Otaševića sa Njeguša (oblast Cetinje), dijete od 13 godina«. Kao razlog njegovog ubistava navodi se u pomenutoj knjizi to što je on pjevao pjesmu »Onamo, onamo« autora kralja Nikole I Petrovića Njegoša. Isti izvor na strani 30 piše i ovo: »U oktobru 1919. godine u Bjelicama (cetinjska oblast) srbijanske trupe opkolile su jednu kuću, u kojoj su se bili sklonili per ustaša. Poslije duge borbe i vidjeći da ne mogu umaći Srbijancima, četvorica su se od njih predali; peti, Marko Mrđenović, ne htijući se predati, pokušao je da se spase bjegstvom, ali je bio ranjen. Srbijanci su ga čitav sat vukli za noge i kad su ga odvukli na Čevo, bio je mrtav. Njegov lješ objesili su i tamo je ostao tri dana. Srbijanci su mislili da tim strašnim djelom zastraše narod. oni su takođe uhvatili njegovog brata Gliga i poslali ga pod stražom u tamnicu na Cetinje, ali njegovi čuvari su ga putem tukli tako jako, da je na putu umro«, kaže se u tom relevantnom istorijskom izvoru. Na strani 25 navedene knjige piše i sljedeće: »U januaru 1919. godine srbijanski vojnici opljačkali su kuću N. Mimovića iz sela Presjeke – Duga (oblast Nikšićka) i silovali mu ženu« (Isto, str.25).
Potporučnik crnogorski Radovan Turčinović sa Velestova (Čevo-Katunska nahija) dao je jednu izjavu, čiju su istinitost kao svjedoci potvrdili, Pero Vujović i Mašo Niković, koja glasi: »U mjesecu decembru 1919. godine, Srbijanske okupacione trupe izgorele su mi dvije kuće sa svim što se je u istim zateklo. Sve živo, što sam imao, oduzeto mi je i poklano, jednom riječju upropašćena je sva moja pokretna i nepokretna imovina, koje vrijednosti iznosi od 50.000 kruna. (Sve je to nebrat učinio samo da se dokopa cilja svojih lažnih i bogomrskih aspiracija, nad onim čiji je suverenitet pet vjekova ovjenčan sjajnom slobodom). Moju staru majku staru od 60 godina, sa jednom sestrom i ženom, vezane gonili su u zatvor đe su morale stajati tri mjeseca, podnoseći svake jade, da bi tim i mene dobavili u njihove ruke, jer se ja tada u šumi nalazih«, navodi Radovan Turčinović. (Državni Arhiv Crne Gore, FEV, Ministarstvo Spoljnih Poslova 1920-1922, f 107 i Dr Šerbo Rastoder, »SkrIvana strana istorije«, Tom III, Bar, 1997, Dok. br. 1282, str. 1567-1568.)
Izvještaj predsjednika opštine Komanske Nikole Pejovića od 27. X 1919. godine br. 1107, upućen Sreskom Načelstvu na Čevu predstavlja arhivski dokumenat i svjedočanstvo o nekim zločinima koji su počinjeni u to doba nad crnogorskim narodom. U tom izvještaju nalazimo podatke iz kojih jasno proizilazi da su srpske militarne formacije i njihovi janjičari, t.j. bjelaška omladina zapalili kuću popa Petra Vukovića, oca crnogorskih komita Boška-Muse Vukovića i Ilije Vukovića, »kojemu su dva sina u komite a on je u pritvoru«. Tada su okupacione srpske formacije i crnogorski renegati, zapalili i kuću Milovana Bašova Pejovića, čiji je sin tada bio crnogorski ustanik, komita. Prilikom tog pohoda uništena je kuća i pokućstvo Blagote Martinovića, koji se nalazio u Italiji. Namjerno je bila oštećena i kuća crnogorskog komite Ćetka Buljova Jovanovića, na kojoj je bilo polomljeno oko 1.000 tigala. (Viđi više: Dr Šerbo Rastoder, Skrivana strana istorije, Tom II, Bar, 1997, str. 885.)
Jedna patrola srpskog žandarmerijskog voda sreza Šavničkog je 24. aprila 1921. godine ubila crnogorskog gerilca Mirka Kneževića. To konstatuje okupacioni srpski oficir poptukovnik Drag. A. Hurkijević u izvještaju Komandantu III Žandarmerijsdke Brigade o sukobima žandarmerije i crnogorskih gerilaca /Pov. Br. 1822, 4. septemBar 1921. godine.
Srpska žandarmerija je tokom marta 1923. godine ubila crnogorskog komitu Vukalicu Markovića. Načelstvo cetinjskog Okruga načelstvu čevskog Sreza dostavja izvještaj načelnika beranskog Okruga od 18. III 1923. godine br. 1728 u kojemu se navodi da je žandarmerija ubila Vukalicu Markovića iz Dolca beranskog Okruga, a ranila Milovana Bulatovića iz Rovaca i Miladina Meštera iz Gornje Morače i Milutina Obradovića iz Ljubotinja Kolašinskog Okruga i uhvatila Bogića Bulatovića iz Rovaca i Miladina Meštera iz Gornje Morače. Svi ovi crnogorski patrioti, komite su od strane okupacionih srpskih vlasti bili oglašeni i ucijenjeni kao hajduci.Jedno kombinovano odjeljenje srpskih militarnih formacija i gonećih kontrakomitskih četa ubilo je u selu Trepča aprila 1924. godine crnogorske patriote i gerilce Iliju Lakićevića iz sreza Nikšićkog i Marka Miljanića i Blagoja Vučića iz sreza Velimskog. Ovo je informacija zastupnika Načelnika Nikšićkog Okruga sekretara I. Filipovića koju Načelnik cetinjskog Okruga br. 2927. od 12. aprila 1923. godine dostavlja Načelniku cetinjskog Sreza.
Gojko Samardžić (Švarc), Crnogorac sa Grahova, rođen je 1897. godine. Studirao je na Tehničkom fakultetu u Beogradu. Član je KPJ od 1920. godine i učestvovao na njenom trećem Konresu 1926.g. Član je bio PK KPJ za Srbiju. Od strane vlasti je bio više puta proganjan, hapšen i osuđivan. Uspio je da pobjegne 1930. godine iz Istražnog zatvora i da emigrira u Austriju. Docnije je otišao u Sovjetski savez i tamo je radio. Nestao je u čistakama koje je vršio komunistički diktator J. V. Dž. Staljin. Gojko Samardžić u svome radu »Ekonomsko i političko porobljavanje Crne Gore«, pored ostaloga, navodi i ovo: »Juna mjeseca 1925. godine kada je poginuo Spahija Pavićević u Bjelopavlićima (ne zna se od koga), došla je kaznena vojnička ekspedicija i žandarmerija u isto pleme, samo radi toga što su dva seljaka iz Bjelopavlića odbjegli u šumu zbog terora vlasti. Tom prilikom vršena su nečuvena nasilja i teror nad seljacima i njihovim famIlijama, tako da se računalo da je u tri opštine oko 3000 seljačkih domova materijalno upropašćeno.
Malo gdje bilo je sela, opštine ili plemena u Crnoj Gori a da nije dolazila ta famozna kaznena ekspedicija, radi čijeg su terora i nasilja i nasilja dotični seljaci ostajali bez ičega svoga i morali su većina da se raseljavaju i da trađe sebi spasa u Drugom kraju« (»Borba«, br. 4 i 5 od 13. i 20. marta 1926 i »Izvori za istoriju radničkog pokreta i revolucije u Crnoj Gori (1918-1945)«, Serija I, Knjiga 1 (1918-1929), obradio i priredio Dr Jovan R. Bojović, Titograd, 1971.)
U tekstu koji slijedi upoznaćemo se sa sadržinom raporta, kojeg su 26. jula 1920. godine iz Rima Crnogorskoj Vladi u izganstvu podnijeli: komandir Ivan Bulatović, poručnik Božo Bulatović, zemljoradnik Mašan Bulatović i zemljoradnik Radoš Bulatović, a u kojemu se govori o zločinima i nasiljima nad porodicama Bulatović iz Rovaca. Taj raport je objavljen u knjizi “Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića – Dokumenti o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori”, koja je štampana u izdanju Ministarstva inostranih poslova Kraljevine Crne Gore i Odbora Crnogorskih izbjeglica u Rimu 1921. godine u Kraljevskoj Crnogorskoj štampariji. U tome raportu pomenuti crnogorski patrioti navode: “Potpisani imaju čast podnijeti sljedeći izvještaj o zločinima i nasiljima koje su srbijanske trupe učinile prema nama i našim porodicama. Naše bratstvo, koje je mnogobrojno, već vjekovima živi skromno, ali ipak u slobodi, srećno i zadovoljno u plemenu Rovcima (oblast kolašinska). Osim nas u našem plemenu živi još jedno mnogobrojno, pošteno i hrabro bratstvo Vlahovića.
Vojne operacije srbijanske vojske, o kojima će ovdje biti riječi, vršene su protiv čitavog plemena Rovaca, dakle, protiv bratstava Vlahovića i Bulatovića. Međutim, zločini o kojima će ovdje biti riječi, tiču se samo bratstava Bulatovića. Što se tiče zločina prema bratstvu Vlahovića, mi ih nećemo iznositi, jer ih u detalje ne poznajemo, a vjerujemo da će oni to sami učiniti. Kad je crnogorski narod u decembru 1918. godine s oružjem u ruci digao ustanak da brani prava svoje zemlje i da spriječi njenu aneksiju Srbiji, Rovca su uzela direktno učešća u ustanku i oružjem u ruci pošli u Pipere 20. decembra 1918. godine, odakle da produže i stupe u krvavu borbu. Iz Pipera su se vratili svojim kućama, a potpisani je odmah sa nekoliko Rovčana stupio u vezu sa predstavnicima ustanika iz oblasti Nikšićke i neprestano s oružjem u ruci vodio krvave borbe sa najgroznijim našim neprijateljem Srbijancima u toku od dvije godine, koje se borbe i danas produžuju.
U toku 1918. godine srbijanske vlasti iz Kolašina pozivale su nas nekoliko puta, da priznamo nasilnu aneksiju Crne Gore i da položimo zakletvu na vjernost kralju Srbije. Uvijek smo to odbijali, izjavljući da pitanje Crne Gore nije još riješeno od Konferencije Mira, niti od crnogorskog naroda.
U julu 1919. godine Srbijanci su poslali protiv našeg plemena dva bataljona sa artiljerijom i mitraljezima, da silom slome naš otpor. Ovaj odred dočekali smo u planini Lukavici i borbom ga odbili ka Nikšiću.
13. novembra 1919. godine Srbijanci su uputili protiv nas deset bataljona pod komandom potpukovnika Dušana Besarabića, sa nekoliko baterija topova (pod komandom Borivoja Roksandića) sa 24 (dvadesetčetiri) mitraljeza i preko sto mašinskih pušaka.
Kod nas su se tada sklonili 300 naših (crnogorskih) ustanika. Za punih sedam dana, iako naoružani samo puškama bez dovoljno municije, davali smo očajan otpor napadaču. Međutim, nemilosrdno bombardovanje sela, ubijanje žena i đece, primorali su nas da se osmog dana, podijeljeni u nekoliko odjeljenja, probijemo kroz neprijatelja, koji je zauzeo naše selo i opljačkao ga, mučeći žene i đecu. Pošto je vojska srbijanska napuštila naše pleme i otišla da iste “herojske” podvige čini i u Drugim mjestima, mi smo se povratili 23. decembra u pleme. Međutim, već sjutri dan, poslano je ponovo jedno odjeljenje protiv nas, koje nijesmo sačekali, jer nijesmo bili spremni za borbu, te smo otišli u planine.
Zimu smo prezimili u brdima u najvećoj bijedi i oskudici, i u snijegu od 2 do 3 metra. Mnogi od nas su umrli od zime ili su im otpali prsti ruku ili nogu, te su se u takvom stanju vratili i predali Srbijancima, koji su ih odmah zatvorili.
U martu mjesecu 1920. godine povratili smo se opet u naše pleme.
Međutim, već 26. marta 1920. godine Srbijanci su poslali odjeljenje od nekoliko bataljona, koje je ovoga puta dobilo naređenje da se radikalno i konačno razračuna s nama. Naše kuće bile su nemilosrdno paljene i bombardovane, imanja opljačkana, đeca i žene mučeni i zatvarani. Srbijanska vojska samo prema našem bratstvu učinila je sljedeće zločine:
1. Silovano je i izgubljeno oko 30 (trideset) žena i đevojaka; među ovima bila je i žena Stevana Bulatovića, stara 55 godina; ona je stalno od balkanskog rata imala u ratu četiri sina, od kojih su joj jednog ubili Srbijanci, a dva joj se nalaze u planinama. Pošto je nad ovom sirotom ženom izvršeno silovanje, ona se bacila u rijeku Lim i udavila, nemogući podnijeti nanijetu sramotu.
2. Otjerali su u Kolašin i uhapsili 420 žena i đece i 47 ljudi.
3. Opljačakali su 95 komada svinja, 36.000 ovaca, 446 govedi i uništili nekoliko stotina košnica.
4. Izgorjeli su nam 45 kuća, ne računajući tu staje za stoku i ljetnje stanove.
Ostavljajući na stranu imena žena i đece pobijenih u kućama topovima za vrijeme borbe, kao i nabrajanje svih slučajeva mučenja i batinanja, iznijećemo nekoliko zločina, koji će svakog uvjeriti da su upravljači Srbije i njihova “herojska” vojska trebali živjeti u doba najcrnje inkvizicije, ali ne u XX vijeku:
1. Pero B. Bulatović i Radivoje R. Bulatović predali su se na časnu riječ Srbijancima, da im neće ništa učiniti. Međutim, čim su se predali, Srbijanci su ih počeli mučiti, hoćeti ih primorati, da kazuju đe su se sklonili ustanici. U 24 sata četiri su ih puta vješali, gvozdenim šipkama isprebijali su im noge i ruke, pa im živima sa tijela kožu skidali.
2. Matiju J. Bulatovića isprebijali su puškama, pošto im nije umio kazati đe su sakriveni ustanici, i tako ga isprebijana i polumrtva ostavili. Zbog toga je sakat ostao.
3. Srbijanski vojnici stavili su na vatru Planu Z. Bulatović i Stanicu R.Bulalatović, starice od po 90 godina, i primorali ih na taj način da prokazuju ustanike.
4. Iz istih razloga tukli su i mučili petoro đece Živka P. Bulatovića. Đeci su podnosili noževe pod grlo, isprebijali ih i zatim zatvorili.
5. Ružicu, ženu potpisanoga poručnka Boža Bulatovića, batinama su namoravali da kaže đe joj se muž nalazi. Kako ova nije umjela ništa reći, usijanim gvožđem vukli su je za jezik.
6. No zločinačka imaginacija Srbijanaca dostigla je svoj vrhunac u mučenju: Manje, žene Radivoja Bulatovića, Milice, žene Mira Bulatovića, Mare, žene Pera Bulatovića i Petrane, žene Pura Bulatovića. Ovim ženama zavezali su dolje suknje, pošto su im prethodno ubačili između nogu po dvije mačke. Poslije toga, pošto su na taj način zatvorili mačke, počeli su ih tući, te su ove razjarene i podivljale razdirale kandžama i zubima meso ovih nesrećnica.
Stotine svjedoka u Crnoj Gori potvrdiće ove zločine, a najmanje stotina svjedoka nalaze se već u Italiji.
Od naših rođaka ostalo je još 40 u šumi spremni da radije i oni i njihove porodice umru, nego da ostanu pod jarmom najsramnijim, i Vladavinom, koju je ikada istorija svijeta zapamtila.
Tri godine ropstva pod Austro-Ugarskom bile su strašne i ponižavajuće, naročito za naš narod koji je vječito bio u slobodi. Ali ropstvo pod Austro-Ugarskom danas je u očima cjeloklupnopg crnogorskog naroda samo jedna prijatna uspomena prema već 20 (dvadeset) mjeseci robovanja pod Srbijom, za koju je Crna Gora dobrovoljno ušla u rat, spasila 1915. godine njenu vojsku i sebe žrtvovala.
Postupak sa Crnom Gorom i njenim narodom sram je za XX vijek, sram je za civilizaciju, i za Vlade savezničkih Velikih Sila, naročito onih, pod čijom je komandom i s čijim je obavezama i garancijom ušla srbijanska vojska u Crnu Goru novembra 1918. godine pod uslovom respektovanja suvereniteta crnogorskog naroda, njegove slobode i njegovih ustavnih institucija.
U namjeri da izlože očajno stanje crrnogorskog naroda, naročito svoga kraja, potpisani su prije šest dana došli u Italiju iz Crne Gore, pošto im je trebalo tri neđelje da preko planina Crne Gore i Albanije dođu u Medovu, u kome se nalazi italijsnka posada« - pisali su komandir Ivan Bulatović, poručnik Božo Bulatović, te zemljoradnici M. Bulatović i R. Bulatović. (Pomenuta knjiga, str. od 36 do 39).
Da je tada za Crnogorce, zaista, bila namijenjena Prokrustova postelja u agresivnoj, okupacionoj, militarističkoj, ekspanzionističkoj i kriminalnoj velikosrpskoj varijanti, i da se nasilje koje ona simbolizuje sa krvavim i užasavajućim konsekvencama realno primjenjivalo nad crnogorskim narodom, uvjerljivo govore i napisi, svedočanstva, u emigrantskom »Glasu Crnogorca«, listu koji je bio službeno glasilo crnogorskih Državnih institucija u izganstvu. »Glas Crnogorca« od 23. decembra 1919. godine u broju 81. na strani 6. piše i ovo: » Pariski listovi La patrie i La Presse saopštavaju ovu vijest iz Crne Gore: Srbijanske vojne vlasti upotrebljavaju sva moguća sredstva da Crnogorce primoraju da se zakunu na vjernost kralju Petru...Kako su ova dva Crnogorca Milija Stamatović i Mihajlo Bašetin ( Nišavić-prim.N.A) odbila da učine što se od njih tražilo, srbijanske vlasti su iz zatvorile i ubile na ovaj način: Izvadili su im naprije oči, odsijekli im uši, prosjekli donju vilicu i kroz otvor provukli im jezik. Tako unakažene, ostavili su mučenike da se muče, pa su im onda izvadili crijeva i dotukli ih bajonetima. Tako su ovi mučenici ispustili svoj junački duh za čast i pravo Crne Gore« (Viđi i: Novak Adžić, “Brigadir Ivan Bulatović (1873-1942)-“Sudbine crnogorskih patriota”, Podgorica, 2004. str. 145-165.).
Svim sredstvima se od strane srpskih civilnih i militarnih vlasti i nihovih janjičara nastojala poniziti, poništiti i izbrisati crnogorska istorija, tradicija i običajno pravo. O tome rječito svjedoči i postupanje sa starim, istorijskim Brijestom pred Biljardom na Cetinju, kojeg su srpske okupacione vlasti poslije 1918. godine bezobzirno posjekle i iščupale mu korijenje. Stari cetinjski Brijest nalayio se petnaestak metara južnije od Njegoševe Biljarde. Crtež starogm istorijskog Brijesta kod Biljarde na Cetinju objavljen 28. X 1876. godine ( “Vijenac”, Zagreb). O Brijestu je sačuvan i zapis iz 1878. godine, nekoliko decenija prije nego što je posječen. U tom zapisu stoji:“ Između kule od Biljarde i novog knjaževog Dvorca, vidi se golemi, granati i čuveni “Brijest”, pod kojim knjaz Nikola ljeti sjedi na jednoj prostoj maloj stoličici, te ovđe preslušava narodne žalbe i na iste rješenja donosi pred svojim glavarima koji ga svagda okružavaju. Pod ovim Brijestom u starije doba izricahu se presude i kazne izvršavahu nad prostim zločincima, iz kojeg je doba ostala i ona poslovica:Pazi da ne dođeš pod Brijest” (Ovaj zapis objavio je Dr Šerbo Rastoder u svojoj knjizi “Janusovo lice istorije”, Podgorica, 2000., str. 282.).
Prema tvrđenju Dr Šerba Rastodera “Brijest su posjekli bjelaši iz osvete prema kralju Nikoli, a na istom mjestu je bio podignut spomenik poginulim bjelašima u Božićnoj opobuni. Spomenik je podignut 1924. godine u znak sjećanja na poginule pristalice bezuslovnog ujedinjenja koji su u decembru 1918. (6. januara 1919) poginuli u borbama oko Cetinja za vrijeme Božićne pobune. Spomenik je bio u obliku visokog obeliska i na njemu su stajala uklesana imena dvadeset osam poginulih bjelaša. Pored toga bio je uklesan natpis: “Ovdje počivaju kosti palih boraca za slobodu i narodno jedinstvo” i stihobvi Jovana Jovanovića Zmaja: “Zastanimo pred spomenik/ Našeg jata hrabrih tića, /Napojmo se muškog duha/ Ovih mladih Sinđelića”. Oni koji nijesu mislili tako porušili su ovaj spomenik prvaih dana italijanske okupacije 1941. godine, ostavivši kosturnicu bez ikakvog obilježja. Tada je na Cetinju porušen još jedan spomenik kralju Aleksandru, koji je podignut 1939. godine. Na sjednici Gradskog vijeća na Cetinju juna 1938. godine bila je donijeta odluka da se na Trgu kralja Aleksandra (Danas Trg Kralja Nikole) ustupi potrebno zemljište za podizanje spomenika. U “proširivanju” trga za spomenik stradalo je nekoliko autentičnih cetinjskih kuća, među kojima i zgrada starog crnogorskog Senata. Spomenik visine oko devet metara (figura kralja Aleksandra na konju izlivena u bronzi) bio je rad Ivana Meštrovića. Već prvih dana italijanske okupacije spomenik je srušen” (Dr Šerbo Rastoder, Janusovo lice istorije, Podgorica 2000, str. 282-283.) Spomenik Bjelašima, koji je nakon srpske okupacije bio podignut na mjestu đe je bio stari istorijski Brijest i spomenik kralju Aleksandru, koji je bio podignut na mjestu đe je kod Dvora bio mladi Brijest, srušili su Italijani i crnogorski federalisti, pristalice nezavisne Crne Gore pod protektoratom Italije, 1941. godine.
Ubijanjem Brijesta na Cetinju nastojalo se ubiti i sjećanje, uspomena na jedan simbol, svojevrsni oblik i institut crnogorske narodne, nacionalne i Državno-pravne istorije, tradicije i memorije. Stari Brijest kod Biljarde na Cetinju u svijesti crnogorskog naroda imao je posebnu vrijednost, bio je jedna od formi kroz koju se emaniralo crnogorsko pravosuđe. Za Crnogorce taj Brijest je bio kao čeljade i njegovo posijecanje i vađenje njegovih korijena, kao i uklanjanje kružnog kamenja na kome se ispod njega sjeđelo, bez obzira na činjenicu što se brijest bio osušio, teško im je palo, duboko ih je povrijedilo i ponizilo. Pod starim Brijestom kod Biljarde na Cetinju crnogorski suveren, Gospodar, dijelio je Crnogorcima Pravdu i oni su za njega bili na specifičan način, osjećajno vezani. Na mjesto đe je bio Brijest, poslije njegovog sasijecanja najprije je “bila otvorena burekdžijsko-ćevapdžijska radnja” (“Glas Crnogorca”, br. 80, 27. novemBar 1919.godine.) . Na mjestu đe je bio Brijest potom je “podignut spomenik bjelašima poginulim u božićnom ustanku. Kasnije (1937) posječen je i mlađi Brijest ispred Dvora, posađen 1892. godine, kada je onaj stari Brijest počeo da se suši.
Ovaj je brijest posječen i izvađeno je njegovo korijenje jedne noći, kad je vojska opkolila grad i kad je izlaženje iz kuća bilo zabranjeno. O tome je Mirko Banjević napisao poemu “Brijest” (1939), tretirajuči to stablo kao čeljade. A sve je to urađeno da se na tome mjestu podigne spomenik kralju Aleksandru”. (Dr Radoslav Rotković, Velika zavjera protiv Crne Gore/od Prizrena do Versaja/ Podgorica, 2001, str. 46.) Isidora Sekulić je shvatila da se stari istorijski Brijest kod Biljarde na Cetinju od strane Crnogioraca tretirao kao čeljade, pa je napisala “Ubiše Brijest”, dodajući i ovo: “Bolje da je ostao Brijest nego oni koji su naredili da se posiječe” (Isidora Sekulić, Njegošu knjiga duboke odanosti, Novi Sad, 1961. godine.) Čak je i pristalica aneksije Crne Gore Srbiji 1918. godine, epski pjesnik i guslar Radovan Bećirović posijecanje Brijesta i vađenje njegovih korijena doživio na sljedeći način: “Sve rane bole, ali bratske najviše... Postojao je na Cetinju nekada jedan Brijest pod kojim su se Držali skupovi, pod kojim su Crnogorci pisali megdane, koji je za crnogorsku tradiciju izuzetno mnogo značio. Taj Brijest bio je simbol crnogorskog slobodarskog duha, a jednog jutra, odmah poslije oslobođenja, nije osvanuo. Čuo sam da je tadašnji predsjednik cetinsjke opštine naredio da se preko noči posiječe. Nikako Drugačije ljudi to nijesu mogli shvatiti nego kao pukušaj uništavanja crnogorskih slobodarskih tradicija. Sjećam se da je u ljudima više gnjeva bilo zbog toga Brijesta nego zbog mnogih pogibija”. (Mile Kordić, Božićna buna, Beograd, 1986, str. 107.)
Srpski novinar i publicista Pantelija Jovović u predgovoru svoje knjige »Crnogorski političari- portreti«, koja je objavljana u Beogradu, 1924. godine, piše da je u Crnoj Gori »do 1921. godine već bilo popaljeno pet hiljada crnogorskih domova«. (Pantelija Jovović, “Crnogorski političari- Portreti”, Beograd, 1924, str. 3.) Crna Gora je tada bila žrtva strašne opresije. Okupacione srpske vojne, policijske i civilne vlasti napadale su nemilosrdno i bezobrorno na sve crnogorske svetinje. Svim sredstvima i na sve načine radile su da se upropaste tragovi Državotvorne i nacionalne slobode crnogorskog naroda. Sprovodili su politiku brisanja i uništenja istorijskog i kulturnog trajanja i pamćenja kod Crnogoraca. U tom smislu donijele su kriminalnu i varvarsku odluku da se sruši spomenik kojega je kralj Nikola podigao u slavu i čast crnogorskim junacima poginulim u ratu 1862. godine, kada se Crna Gora branila od Druge najezde moćne vojske Omer-paše Latasa. Taj spomenik je poznatiji kao obelisk velikom vojvodi Mirku Petroviću i on se nalazio u centru Podgorice (Mirkove Varoši). Tu odluku okupacione vlasti i ovdašnji bjelaši izvršili 6. januara 1919. Godine (po novom kalendaru).
(Nastavak sjutra)
Okupacija Crne Gore: Pismo kralja Nikole američkom predsjedniku Vilsonu (II) - http://www.portalanalitika.me/clanak/262648/okupacija-crne-gore-pismo-kralja-nikole-americkom-predsjedniku-vilsonu-ii
Crnogorski narod u vrtlogu okupacionog pakla (1919-1929) (I) - http://www.portalanalitika.me/clanak/262541/crnogorski-narod-u-vrtlogu-okupacionog-pakla-1919-1929-i
