Sve je u šestoj epizodi „Božićnog ustanka“ bilo u znaku šake ljudi. Šačica „mače kralja i satrije Crnu Goru“. Šačica potpisa da ne priznaje odluku velje skupštine. Šačica spremi ustanak u tajnosti, pod okriljem noći. A bogami i šačica glume, momenata i dijaloga bi vrijedna pažnje u „tranzicionoj“ epizodi, koja je poslužila za pripremu narednih događaja.
Među tankim dijalozima izdvojila su se dva pristojna momenta koji su važni za nijansiranje likova. Prvi je urakijani razgovor o smislu rata koji vode Danilo (Miodrag Radonjić) i Krsto Zrnov Popović (uvjerljivi Srđan Grahovac). Mladi komunista tvrdi da ne postoji borba koja ima smisla, a ne tiče se ideje. Popović ga ne razumije. Danilo priča o apstraktnijim stvarima nego što je sloboda za koju su Crnogorci, tako barem kažu, rođeni da ginu.
Dvije slobode
Šteta je što ovaj razgovor nije produbljen. Otvorio je mogućnost za propitivanje razlike između slobode „od“ i slobode „za“ o kojima je pisao From. Crnogorci su uvijek ratovali da budu oslobođeni od nečega, a vrlo rijetko da dobiju nešto. Valjda zbog toga što im se činilo da oslobađanje od lošeg automatski donosi dobro, što je daleko od istine...
Drugi potencijalno veliki momenat bila je drama popa Steva (odlični Mirko Vlahović) kog kapetan Đuro Drašković (Vojin Ćetković) moli da skloni vođe ustanka u crkvu. I ne samo to. Ugledni kapetan traži od duhovnog čovjeka da blagoslovi njihov poduhvat. Da im ne bude pop, nego brat.
U razgovoru popa i mitropolita (Marko Nikolić) od kog traži savjet, ova lična drama čovjeka raspetog između zemaljskog i nebeskog, želje da pomogne i straha od krvi među zavađenom braćom, mogla je da doživi vrhunac. Nije ga bilo, ali možda će postavljena skica dobiti jasnije obličje u preostalim epizodama.
Lična drama
Najveća zamjerka epizodi je odnos Jelene (Sanja Popović) i Šarla (Amar Bukvić). Teatralni rastanak para, smiješno zarobljavanje Francuza kanapom i preglumljavanje koje podsjeća na lošije primjerke starog Holivuda uspjeli su da zasjene čak i glumu Bukvića, ubjedljivo najboljeg člana ekipe.
Jedno od rijetkih uspjelih rješenja koja su vezana za Jelenin lik bio je crni veo koji je ćutke, sa oslanjenim obrazima, navukla djevojka koja je izgubila oca. Nijema scena jače je dočarala njen gubitak nego bilo koja prethodna teatralnost.
Na koncu, prije nego što je ekran zatamnjen, vidjeli smo Jovana Plamenca (Željko Radunović) i odlučna lica vođa ustanka – šake ljudi čijoj ćemo drami svjedočiti u tri preostale epizode. Ili se barem nadamo da hoćemo, ako njihovo stradanje ne pojedu skakavci iz prethodne dvije epizode „Božićnog ustanka“.
M. I.
FOTO: screenshot
