Piše: Mihailo TERZIĆ
Nije teško naći novinara - „plaćenika“ koji je spreman da pod svojim imenom i za svoj račun, odradi prljave poslove u korist tuđe politike. Toj svrhi je poslužio i nedavni tekst u Zidojče cajtungu, sa namjerom da karikira vojnu jačinu Crne Gore i njen doprinos ukupnom jačanju borbene sposobnosti NATO saveza. Taj su tekst, njegovi naručioci, zlurado upotrijebili, uz prigodne „začine“, sa mirisom Velikosrpske kuhinje.
Zatiranje Crne Gore: Apsurdna je i ljigava politička narogušenost nosilaca potencijalnog ideološkog Zla u regionu, da na svaki znak sibirskog Medvjeda ili osmjeh Jenkija, ožive arhivirane apetite ZATIRANJA Crne Gore. Kako je malo uslova potrebno patološkom nagonu sledbenika Projekta „srpske zemlje srpski rod“ da nabuja i dobije infektivne razmjere. Politički predatori te retrogradne opcije sa kvazi naučnih pozicija postaju opasni zagađivači makrocojilanog prostora koji generiraju novu genezu Zla. Sa kardinalnim ignorantskim cinizmom prema savremenoj Crnoj Gori, pokušavaju iz njenog bića ukrasti vitalne entitetske vrijednosti. Oni su , po pravilu, pratioci, zvanične politike Srbije koja želi najbolje dobrosusjedske odnose.
Kao anahroni „zaštitnik“ Srba u Crnoj Gori , kod lidera Srbije, se pojavljuje četnički vojvoda koji ponavlja prepoznatljivu mantru o ugroženosti Srba u Crnoj Gori. Taj „vapaj ugroženosti“ je nepogriješiva predhonica borbenog urlika, koji je onomad, u regionu „zamišljenih granica“, ostavio užasne zločine. Pripremi za taj „urlik“predhodi stupidno proglašavanje Crnogoraca SEPARATISTIMA (sic) u svojoj državi i želja za novom instant tvorevinom „republikom srpskom u Crnoj Gori“?.
Geneza moralnog zla se uvijek javlja u glavama socijalnih štetočina, sa prijetnjom ponerološke makrosocijane infekcije.
Nijesmo osvajačka država: Crna Gora nikada nije bila osvajačka država ali nikada nije bila ni osvojena, a bila je PREVARENA. Nju je više koštala naivna vjera u nevjeru, nago nasilje protivnika. CG je vazda slavila pobjede a ne poraze, više je cijenila nastupanja nego odstupanja. Crnoj Gori je uvijek Riječ bila demijurg njene Čovečnosti i Čestitosti, češće je trpjela nepravdu, nego što je činila. Bila je zatirana a nikad nije zatirala druge.
Zbog toga je Crna Gora veća od njena veličine i Crnogorci snažniji od njihove brojnosti. Crnogorcima je ostao istorijski ožiljak od bratskog ljubljenja. Od ONDA, uvijek , nakon „bratskog“ glumatanja, provjeravaju da li im je uvo ostalo na svom mjestu.
Crnogorska evroatlantska vizija nije vizija rata, nego vizija mira. U tom društvu CG vidi šansu da ostane slobodaraska a ne osvajačka. Da postane građanska, a ne nacionalistička. Da ostane slobodna a ne podanička. Da izbjegne ratove i sukobe i da ne gine za tuđe osvajačke projekte.
„Učiteljica“- istorija, je naćerala CG da promijeni društvo i da postane karika u lancu kolektivne zaštite naprdnih i civilozovanih zemalja Evrope. A svaki lanac je toliko jak koliko je jaka njegova najslabija alka.Ali i najslabija alka čini lanac cjelinom. Geoploitička analiza regiona upozorava, da se ne smije dozvoliti rizik prekinutog Saveza bez i jedne strateške karike.
Crna Gora nema kompleks geografske širine, jer ima renome ljudske veličine.Od ČOvječnosti i ČEstitosti stvoreno je „Čo-Če“ kao endemska marka ljudske vrijednosti.
Oni koji žele, postati veliki po želji većih,koji su ugroženi od sopstvenih iluzija i gluposti, nemju tapiju da određuju mjeru Veličine pravednosti.
Kako reče njemačka poslovica „Ko zna đe prestaje nož a počinje sablja“ jer, da nije malih rijeka ne bi bilo ni velikih mora.
Crna Gora zna koliko je Mala, a Evropa je spoznala koliko je Velika, i zato je pozvala, kao sebi ravnu, u Savez koji obećava mir, snagom jedinstva.
„Ubi conkordia ibi victoria“.
