Prekrštenih nogu, s rukama položenim u krilu i zatvorenim očima budistički monah Itigelov već 80 godina sjedi u manastiru u Burjatiji, gdje je nekada živio. Legenda kaže da je bio veoma mlad kada je najavio da će jednoga dana postati hambo lama, duhovni vođa tamošnjih budista. Ispostavilo se da je bio pravu: godine 1911, burjatski budisti proglasili su ga hambo lamom. Šesnaest godina kasnije je preminuo, navodno tokom dugotrajne meditacije u lotosovom sjedu.
Još prije smrti je najavio da mu tijelo neće istruliti. Priča se da je Itigelov sahranjen u drvenoj kutiji u položaju u kojem je umro. Prije nego što je preminuo rekao je učenicima da ga iskopaju za 30 godina.
U doba Sovjetskog Saveza budisti su bili na udaru progona, pa je javna ekshumacija obavljena tek 2002. Kada su ga monasi iskopali, njegova predviđanja su se ostvarila: tijelo je bilo u začuđujuće dobrom stanju. Itigelov je navodno prvi put ekshumiran 1955, ali je zbog kritičkog stava vlasti prema religiji budističko čudo držano u tajnosti sve do 2002.
Da bi potvrdili očuvanost tijela, monasi su pozvali naučnike da ga analiziraju.
- Nismo otkrili nikakve tragove intervencije spolja, ureze, šavove, ili tragove injekcija - kaže patolog Jurij Tampolejev u prilogu emitovan na televizijskom kanalu “Arte”. Iako je Itigelov umro prije 89 godina, njegovo tijelo ima karakteristike tijela čovjeka preminulog prije 36 sati.
Tijelo monaha je već 14 godina izloženo u selu Ivolginsk, u Burjatiji, i postao je budistički svetac. Mnogi vjeruju da nije mrtav, već da se nalazi u dubokoj meditaciji.
- Cijeli svijet je konačan, pa tako i naš duh. Itigelov nam, međutim, pokazuje da je unutrašnji svijet čovjeka mnogo bogatiji nego što mislimo. Mnogo bogatiji od spoljašnjeg, materijalnog svijeta - kaže novi hambo lama u prilogu na njemačkom kanalu ZDF.
Aleksandar Hačaturov sa Hemijsko-tehnološkog univerziteta u Moskvi o stanju tijela kaže: “On nije ni balsamovan, ni mumificiran. Ima meku kožu, koja popušta pod pritiskom, zglobovi su elastični. Reaguje na okruženje. Ne brzo, ali reaguje. Ponekad otvori usta i oči.”
Osim toga, tijelo bez ikakvog oslonca već 86 godina stoji u istoj pozi. Krv i dalje postoji, mada više nije tečna, nego želatinasta.
Analiza uzoraka tkiva pokazuje da se ona gotovo uopšte ne razlikuju od tkiva živog čoveka. Osim toga, temperatura i težina staklene vitrine, u kojoj se čuva njegovo tijelo, stalno se mijenjaju.
- Ako je sistem sam po sebi aktivan, onda možemo reći da je živ. To je oblik života o kome ništa ne znamo, ali je živ. To je činjenica - kaže Hačaturov.
Njemački forenzičar Mark Benek, međutim, sumnjičavo gleda na ovakav stav. Na pitanje kako je moglo da se desi da tijelo, koje je mrtvo već 80 godina, ne pokazuje gotovo nikakve tragove truljenja, kaže: “To je slučajnost. Tijelo se djelimično osušilo, a delimično se pretvorilo u grobni vosak”, kaže on. Grobni ili mrtvački vosak nastaje kada se tijelo pokojnika nalazi u prostoriji bez vazduha. Na taj način, proces truljenja se zaustavlja i masti iz tijela stvaraju zaštitni omotač oko tijela i unutrašnjih organa. Time je tijelo zaštićeno od bakterija, raspadanja i spoljašnjih uticaja.
Ni elastična koža, prema njegovom mišljenju, nije ništa neobično. “Možda je riječ o rastvoru koji je korišćen i za mumificiranje Lenjinovog tijela i tijela devojčice Rozalije Lombardo u Palermu. On može da očuva kožu glatkom, čak i poslije smrti”. Za takvu obradu nisu potrebni ubodi.
Tvrdnje o želatinastoj krvi i uzorcima ćelija koji ukazuju na žive komponente, Beneke posmatra sa sumnjom, jer navodno ne postoje naučni izvori koji bi to potvrdili.
Blic.rs
