Prošlog vikenda gledali smo prvu epizodu dugo očekivane serije „Božićni ustanak“ u režiji Željka Sošića. Gledali, ali pitanje je jesmo li je baš svi vidjeli. Reakcije poslije premijere Sošićeve istorijske TV drame zvučale su programirano i unaprijed naučeno napamet – jedna strana je uzdigla u nebesa, a druga prezrivo frknula i počela sa nabrajanjem mana. Nijedna nije potpuno u pravu.
Pilot epizoda serije „Božićni ustanak“ je sasvim pristojni polaznik u svakom smislu – narativnom, glumačkom, produkcijskom i vizuelnom. Nije nam izokrenula emocije naglavačke i ima mana, ali daleko su od nepopravljivih grešaka u koracima koje, makar se tako čini, najviše ističu gledaoci koji su od starta odlučili da im se serijal ne dopadne.
Izbrušeni dijalozi
Krenimo od uvodne scene i plavičaste izmaglice koja pritiska mladića u kog su uperene puške. Kamera prikazuje samo vrhove oružja. Ne vidimo ko napada mladića u teškom zimskom kaputu sa polupodignutim rukama. Čuje se pitanje „Jesi li se pomirio s Bogom?“. Onaj koji ga postavlja nama je nepoznat, ali sudeći po mladićevom blagom, ironičnom osmjehu koji malo sjeća na Ljuba Čupića, njemu jeste i te kako znan. Poslije toga rez i naknadni pucanj koji nas nosi tri mjeseca unazad. Zašto se tako nasmijao? Jedan detalj koji budi interesovanje i start čini odličnim. Idemo dalje...
Saznajemo da se mladić zove Danilo (Miodrag Radonjić) i da se poslije dužeg vremena vratio na rodno Cetinje. Već smo prijatno iznenađeni: njegov kvazidijalog sa Crnogorcem koji ga prebacuje preko jezera (mladić ćuti dok njegov sagovornik priča o Crnoj Gori) je odlično izbrušen, sveden i precizno odslikava mentalitet crnogorskog naroda, „lijepe zemlje i čudnih ljudi“.
„Rat je jedna velika istina... Da ne bi rata, ne bi znava da mi je brat špijun...“ Gorko i tačno, a u nastavku scenario postaje još bolji kad se radnja premjesti za kafanski sto za kojim sjede „devetostruki kumovi“ (Dušan Kovačević i Zoran Vujović). Dok cijepaju rakijicu, seciraju političku situaciju i kraj rata, jedan od njih, tipičan guzonjin sin, kune se kako bi pošao u bitku da je dana više potrajala, pa da će mu pasti glava s ramena, iako je jedina muška glava u familiji. Suptilni humor za sliku i priliku crnogorskoga junaštva – uz naklon izuzecima.
Usporena dinamika
Najbolje je sačuvano za kraj i dirljivi susret majke i sina. Nataša Ninković ovdje i u sceni kada razgovara sa popom Stevom (Mirko Vlahović) nosi u zubima cijelu glumačku ekipu. Cetinje izbija iz nje iz svake grimase, pokreta i riječi.
Sasvim je jasno da se od glumačke energije i pojave Nataše Ninković najviše može očekivati u epizodama koje dolaze, iako većina preostale ekipe ubjedljivo iznosi svoje role. Konačno autentični naglasci i neusiljeni dijalozi. Ljudi od krvi, mesa i emocija u crnogorskom projektu! O manje uspješnim više u narednim recenzijama – mora im se ostaviti prostora da se malo rasplešu.
Jedina veća zamjerka odnosi se na dinamiku prilično meditativne epizode. Ipak je riječ o pilotu koji uvijek mora da bude dinamičniji da bi zaintrigirao publiku, makar u finalu. Završnica prve epizode, koja još nije postavila zaplet na svoje mjesto, došla je prilično naglo. Kada se ekran zamračio i zakotrljala se imena sponzora, kraj je izgledao kao greška.
Nego, to može biti i dobar znak - da je pedesetak minuta Sošićeve drame proletjelo previše brzo. Uostalom, reditelju provokativni kraj nije bio potreban. Ne moramo da ponavljamo razloge zbog kojih je „Božićnom ustanku“ zagarantovana velika gledanost svake nedjelje u 20 sati na Prvom kanalu RTCG.
M. IVANOVIĆ
FOTO: Ivan Čojbašić
