Piše: književnik Milorad Popović
Prvi se oglasio Šerbo Rastoder intervjuom na Portalu Analitika, s kontradiktornim i konfuznim stavovima prema Njegoševom književnom i političkom djelu: čas hvali Njegoševo pjesništvo, onda kritikuje njegove stihove kao šovinističke, potom zamjera onima koji su predložili zakon koji je simbolički vezan za Njegoša, ali ne podržava ni opstrukciju Bošnjačke stranke, da bi na kraju poručio mladima da se iz Njegoševog djela ne mogu učiti humanijem i boljem svijetu!?
Farsična dilema
Je li u pitanju sitna demagogija i lukavost ili intelektualna inferiornost ovog trostrukog akademika i profesora univerziteta, koji pozivanjem na Brodela želi impresionirati neuku javnost, kad se pita zašto predlagači zakona Dan crnogorske kulture nijesu vezali za ime Petra Prvog, knjaza Danila ili kralja Nikole? Ergo, ovako postavljena dilema nije dolična nekom seoskom učitelju kamoli profesoru univerziteta:
Petar Prvi je pisao epske pjesme i poslanice, knjaz Danilo je koautor jednog zakonika, a razlika Njegoša i kralja Nikole u književnom značaju nije manja od razlike naučne relevantnosti između Brodela i ovog profesora istorije u Nikšiću, koji je sudski pravomoćno osuđen za plagijat. U svom blistavom intelektualnom ekskursu Rastoder još kontemplira, ,,ne smatram da je Njegoš kao pjesnik problem koliko je sporan Njegoš kao ‘parola’.“ (Kako poezija, za koju Rastoder još kaže da je velika ka“ može biti ,,problem“?) Kaže još Njegoš je ,,parola“!? Ovo je zaista ekskluzivni prilog njegošologiji i ovu sintagmu treba ovjekovječiti u bunkerisanom Rječniku CANU, čiji je Rastoder jedan od koautora. Po Rastoderu, dakle, Njegoš je u interpretaciji današnjih obožavalaca prazna, propagandna riječ, marketinškog karaktera, poput bajadere ili nikšićkog piva.
Citati van konteksta
Rastoder prilježno, i izvan konteksta, citira stihove iz Gorskog vijenca koji su uvredljivi za Turke i islam, poistovjećujući ih s autorom, kasapeći na taj način cjelovitost poetsko-filozofske potke ovog dramskog spjeva, zanemarujući uz to duh i poruke ostalih Njegoševih djela, „Luče mikrokozma“, „Šćepana Malog“, kao i vladičinu političku saradnju sa turskim velmožama onoga vremena koji su pokazivali izvjesnu distancu prema sultanu. S druge strane, Š. Rastoder svako isticanje Njegoševih stihova u kojima pjesnik uzdiže ljepote Stambola smatra neukusnim i ,,izanđalim“, jer se to ne uklapa u njegove unaprijed postavljene teze o Njegoševoj nesnošljivosti prema Turcima i islamu.
Rastoder u tom kontekstu omalovažava i Miljenka Jergovića, najpoznatijeg savreme nog bosanskohercegovačkog i hrvatskog pisca, a bez elementarnog osjećaja mjere uznosi Rusmira Mahmutćehajića, za kojega kaže da je jedan od najvećih evropskih intelektualaca, čiji su ,,iskazi iz njegovih knjiga“ prevedeni na sve svjetske jezike (u svijetu ima oko sedam hiljada jezika)! Rastoder hvali Mahmutćehajića prevashodno zbog toga što je ovaj profesor elektrotehnike, bivši političar i kulturni aktivista, u svojoj knjizi Andrićevstvo napisao in medias res ono što Rastoder govori još uvijek indirektno: da je Njegoš duhovni i ideološki inspirator mržnje prema muslimanima, pa samim tim i etničkog čišćenja i genocida u dijelu Bosne i Hercegovine.
Mahmutćehajić manirom socrealističkih ideologa stvara normativnu doktrinu koju grubim i neukim simplifikacijama Andrićevo i Njegoševo djelo svodi isključivo na ideološkopropagandnu dimenziju. On ne pravi distinkciju između Andrićevih retrogradnih narodnjačkih političkih nazora i njegovih romana, čija je ,,temeljna osobina stila objektivnost pod kojom ključa privrženost autora prema svojim likovima“.
Orhan Pamuk, turski nobelovac, Andrića smatra svojom pretečom, i nastavlja: ,,Andrićevi romani su djelo veoma pažljivog istančanog oka koje vidi i obraća pažnju na detalje iz tradicionalnog života muslimana i otomanskog svijeta“.
Da je u pitanju šira aktivnost Rusmira Mahmutćehajića kojom želi Njegoša predstaviti kao ostrašćenog šovinistu i islamofoba pokazuje i to da je prošle godine, uz pomoć Rastoderovih saradnika, pokušao da organizuje u Crnoj Gori seriju promocija ove opskurne knjige. Od mene su tražili da im pomognem oko njenog promovisanja, i ja sam to htio učiniti.
– Mahmutćehajić je svojevremeno imao prijateljski odnos prema antiratnom pokretu u Crnoj Gori – da mi ovu knjigu nijesu poklonili i zamolili da je pročitam.
Dogmatizam svih vrsta
Bizarne i sumanute ideje u vremenima potpune političke i moralne dezorijentacije imaju stanovitu javnu pozornost, i relevantan društveni uticaj.
Različite političke patologije, pa i one koje se međusobno satiru, po principu spojenih sudova, nalaze saglasnost u najbizarnijim stvarima, poput navedenih tvrdnji da su najblistavija djela stvorena u južnoslovenskoj literaturi u stvari duhovni pretekst najgorih nacionalističkih bestijalnosti. Zanimljiva je činjenica da su među ovim rigidnim šovinistima najbrojniji bivši komunistički apartčici, koji su nemilosrdno progonili sve što je mirisalo na nacionalizam.
Jer, dogmatizam svih vrsta, vjerskih i ideoloških, odraz je sužene svijesti i potpune duhovne tuposti i neosjetljivosti. Dogmatski um, ipak, u našim savremenim okolnostima često nije posljedica samo duhovne prostote i postojanosti karaktera, nego i sitnoračundžijskog oportunizma i moralne iskvarenosti: zato se ovaj tip bivših partijacanovih nacionalista endemski razmnožio u zemljama bivšeg komunizma. Oni danas ne ubjeđuju samo druge nego i sebe da su bili ketmani koji su iznutra potkopavali marksizam, kako bi danas s jednakom strašću branili stavove koje su lani demonizovali. Stoga, istom strašću kojom su propagirali Marksov Kapital i Statut SKJ prihvatili su druge ,,svete knjige“ religijskog, antikomunističkog, antisekularnog sadržaja.
U ovoj priči nije nevažna činjenica da je Šerbo Rastoder bio bivši partijski sekretar na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, i egzekutor u isključenju iz Partije i radnog odnosa jednog nastavnika univerziteta. Rastoder je u vrijeme opsade Sarajeva bio saradnik listova koji su promovisali etničku mržnju i nesnošljivost prema muslimanskom stanovništvu.
Takav intelektualno-moralni profil nije u stanju spoznati kompleksnost jedne tako ingeniozne, svestrano obdarene, i uz to usamljene i tragične ličnosti kao što je Petar Petrović Njegoš.
Rastoderovo selektivno poistovjećivanje iskaza književnih junaka Gorskog vijenca sa samim autorom, pritom ne analizirajući, u užem i širem semantičkom kontekstu djela, metafizičku simetriju protivrječnosti u iskazima vladike Danila i igumana Stefana: čudesno vječno smjenjivanje zanosa i ironije, očajanja i bahatosti u dijalozima sukobljenih Crnogoraca i Turaka, svjedoči i u istoričarevom slučaju o tome da ,,ko vidi jedno ne vidi ništa: ko vidi hiljade pojedinosti vidi jedno“.
Najgori cinizam
Dogmatska svijest je nesposobna da dijalektički sagledava istorijski proces. U tom smislu važno je naglasiti da je „Gorski vijenac“, kao angažovano književno djelo objavljeno 1847, imalo jednu političkomobilizatorsku konotaciju do 1913. i odlaska Turske imperije sa Balkana, a potpuno drugu ulogu u vrijeme obje Jugoslavije, kad muslimani postaju jedna politički neartikulisana i umnogome ugrožena etnička i kulturna grupacija. (Stavljati u istu ravan očajnički prkos Vuka Mićunovića u zemlji ,,odsvud stiješnjenoj“ i govor Ratka Mladića prije srebreničkog klanja – kao što to rade srpski i bošnjački kleronacionalisti – najgori je cinizam i istorijski falsifikat).
Njegoš piše Osman paši Skopljaku da mu je ,,brat Bošnjak“, i još kaže: ,,Ja bih rad da sam se malo docnije rodio, đe su se sebe i svojijeh spomenuli i đe javno i pred kazali da su oni dostojni praunuci i potomci starijeh vitezova našega naroda. Kada se ova sveta riječ izgovori blago cijelome našemu plemenu, onda će ime crnogorsko bosanski i proči vitezovi srpskoga narodao (istaknuo M. P.) kako sveti talisman (amanet, zapis) učestvovati i u njedrima nositi.“
Razvidno je da Njegoš Bosance (Bošnjake) smatra u svemu ravnopravnim sa ,,pročim vitezovima srpskoga naroda“, a ne kao baliluk, kojemu se poslije odlaska Turaka treba svetiti i ugnjetavati ih zbog njihovog ,,vjeroispovijedanija“.
Konačno, nije potrebno mnogo imaginacije i intelektualne rafiniranosti pa pretpostaviti da bi onaj koji je napisao ,,al’ tirjanstvu stati nogom za vrat/ dovesti ga poznaniju prava,/ to je ljudska dužnost najsvetija“, u vrijeme potonjih ratova u bivšoj Jugoslaviji bio uz progonjene a ne s onima što ih progone: da bi nemilosrdno kritikovao pamfletiste Minovićeve Politike i Konatareve Pobjede, kao i ostale ratne huškače.
