"Razumio sam iz Vašega pisma, pak i od našega Popovića, kako Vi zahtijevate da vi ja pošaljem dva potvrždenija koja su meni data od naroda, ali nijesam mogao i ne mogu zato jedino što potvrždenije koje su mi glavari dali jest propalo, a tomu je pričina: Simo naš ga je ponio kad je poša na Stanjeviće i tako ga je stopio, nego molim Vaše Visokoblagorodije, ako ste ga prepisali, da mi ga pošljete, pa ću Vi isto povratit kad potpišem. A naš Milutinovič uzeo je nečesovu slobodu otka se prestavio mitropolit, koja bi mu slomila vrat da se ne gleda na njegovo inostranstvo, pak i na Vaše pismo s kojijem ste ga propratili k mojemu dondu.
Nego ja istinito znam da Vi jeste mislili da je on čojak, jerbo ja znam istinitoga mojega u Vas prijatelja, kako što ste bili i mojemu pretku. A on je bio poša pred svjatago Nikolaja na Stanjeviće i ja sam šilja za njega momke u dva puta. On nije ktio doć kad sam ja za njega šilja, nego kad je njemu drago bilo, pa po svemu tomu ja sam ga primio ka da nije ništa prestupio, zašto Vi znate ja nijesam imao česova učenija, niti sam nimalo svijeta vidio, pa misljah da će mi pomoći u ovu našu žestoku muku, a on ne stade nego dva dana i pođe bez pitanja nekuđ put Boke Kotorske. Sada ja ne znam što će biti. Vi znate kako je on prestupio zakone carske kada je utekao iz Kotora, i oni, ga ufatiše, hoće ga kastigat po zakonu. Ema neka lomi vrat kuđ god mu drago." (Petar II Petrović Njegoš, Proza - Izabrana pisma - Iz bilježnice - Prevodi, Jumedia Mont i IŠM Oktoih, Podgorica 2006, str 33)
Četiri dana kasnije, 10. januara 1831, Njegoš piše Gagiću:
"Primio sam opet drugu knjigu iz Boke, u koju mi piše prijatelj da je došao Lokač ili Luka Pejović u Boku i da mu je naš gospodin Milutinović poša na sastanak. Ema ne znam čisto je li doša Lokač. Ako je doša, znam da su se sastali, jerbo znam da je Simo ništa čojak i da ne umije deržat i krit tajnu, a i za drugo sve kako ga i Vi znate i znaćete ga". (Cjelokupna djela Petra II Petrovića Njegoša, Pisma 1830-1837, Prosveta, Beograd, 1982)
Pa Gagiću Njegoš piše 12. januara 1831. god: "Kako sam Vam i u pervom pismu mojem... objavio da je došao u Boku Luka Pejović Lokač, ali danas jesam istinito uvjeren, da je doša i da on isti je kaževao da ima potpor od Beča da smuti i pokolje Černu Goru, i istomu idu na sastanak neki njemu podobni, a u njih je najprvi naš Milutinović, koji se javno objavio izdajnikom, što nije Srbima prirodno, nego mi se čini da će s tijem istijem sebi vrat slomiti..." (Cjelokupna djela Petra II Petrovića Njegoša, Pisma 1830-1837, Prosveta, Beograd, 1982)
Mateju Vučićeviću Njegoš piše 8. februara 1831. god:
"...jerbo o'kako se predstavio moj stric i blagodjetelj, svekoliko poznajem da se radi Crnoj Gori ime da pogine, ali Vi znate opstojateljstva naroda cernogorskoga isto kao i ja. . . Simo je onakvi ka i što si ga pozna tamo." (Petar II Petrović Njegoš, Proza - Izabrana pisma - Iz bilježnice - Prevodi, Jumedia Mont i IŠM Oktoih, Podgorica 2006, str 38 i 39)
Što još stoji iza ovih Njegoševih riječi?
Originalni Testament Petra I ne postoji: Prije skoro 4 godine (1. marta 2013) beogradski "Blic" je objavio tekst "Ovo je testament Svetog Petra Cetinjskog" u kome se navodi da se originalni testament Petra I Petrovića Njegoša nalazi u Beogradu. Međutim, akademik Jevto Milović daleko najznačajniji Njegošev biograf, najbolji poznavalac Njegoševog života i rada, je o tom testamentu koji se čuva u Beogradu, zapisao:
"U Narodnoj biblioteci u Beogradu čuva se tekst testamenta mitropolita Petra I Petrovića Njegoša. Njega je pisao Simo Milutinović. Na njemu je označeno da je to "[o]rig[inal]", iako ga nije potpisao mitropolit Petar I. Milutinović je Testament objavio u "Podunavci". (Jevto Milović, Petar II Petrović Njegoš u svom vremenu, Titograd, 1984, str 29)
U ovom istom tekstu akademik Milović je dao i Testament Petra I koji se čuva na Cetinju, prvo je naveo: "Ovdje donosimo testamenat mitropolita Petra I Petrovića prema prepisu Sima Milutinovića, koji je Njegoš poslao Jeremiji Gagiću zajedno sa svojim pismom od 30. oktobra (11. novembra) 1830." a u fusnoti je Milović napisao:
"Prepis Testamenta Petra I čuva se u Arhivskom odjeljenju Cetinjskih muzeja (prinovljeni rukopisi, 1830)".
Prva riječ koja stoji na ovom testamentu koji se čuva na Cetinju je - "kopija".
Može da se zaključi da originalnog testamenta Petra I nema, ne postoji, vjerovatno ga je Milutinović uništio isto kao što je uništio ("stopio") potvrde crnogorskih glavara. Postoje dakle prepisi, kopije. U tekstu za Analitiku "Nema testamenta Petra I sa njegovim potpisom" dr Radoslav Rotković je 3. marta 2013. godine zaključio da ne postoji Testament Petra I sa njegovim potpisom.
Rotković je u ovom tekstu iz marta 2013. godine citirao Njegoševo pismo Gagiću iz marta 1831. godine, piše Njegoš:
“Što me pitate za gospodina Simeona, jučer su pošli glavari da ga ćeraju s Njeguša... Ali kako je čuo da idu glavari, utekao je... Nego i ovo Vas uvjeravam da se je on bio herđava posla ufatio. Čuli ste može bit i priđe kako su dati od dvora avstr. 6000 cekina svake godine da se muti Cerna Gora i da ne prima rusijnsko pokroviteljstvo... Nije ih nitko ohtio prifatit nako Simeon s nekom družinom...“
Simo je pred poćerom pobjegao iz Crne Gore.
Valja napomenuti i ono što je zapisao Milorad Medaković, Njegošev sekretar, koji je nekoliko godina živio na Cetinju pored Njegoša:
"Govorilo se da je Simo Milutinović napisao lažno zavještanje u korist mladoga Rada, pa da je Simo poradi ovog i ovakvog testamenta morao bježati i da ga je dulje vremena krio u svojoj kući brat guvernadurov Đuza, dok je prvi uvatio zgodu da uteče. Moguće je, da su i ta predpostavljanja i istinita, pa i da se u času opasnosti upotrijebilo svako sredstvo, samo da se odkloni veće zlo." (Milorad Medaković, P.P.Njegoš, Novi Sad, 1882, str 48)
Sima je u proljeće 1831. godine pobjegao sa Cetinja: Beogradski "Blic" je u istom tekstu od 1. marta 2013. objavio riječi Vuka Karadžića o Simovom bjekstvu sa Cetinja: "Sima Milutinović, koji je 1831. napustio Crnu Goru, „jedva izvukavši živu glavu“, kako je pisao Vuk Karadžić."
Razlog zbog kojeg je Milutinović jedva izvukao živu glavu je to što se u političkoj borbi Njegoša sa guvernadurskom kućom Radonjića stavio na stranu Radonjića i time na sebe navukao Njegošev bijes i bijes većine Crnogoraca. Profesor dr Vladan Nedić piše o tome:
"Kada je novembra meseca Vukolaj Radonjić lišen čina, zato što je mutio da zbaci Njegoša, Milutinović je dopustio, sasvim neobjašnjivo, da ga guvernadurova stranka uplete u svoje mreže. . . decembra i januara bavio se u Boki Kotorskoj radi tajnih razgovora. Zatim se sklonio na Njeguše. Kada su 17. marta glavari pošli da ga teraju odande, umakao je u Kotor. Uzajmivši tamo dva talira krenuo je dalje. Jedva odeven i polubos, pesnik je prtio sneg do Sarajeva. Rodno mesto ugledao je početkom aprila . Bez ikoga poznatog, osetivši se sam na celom svetu, ušao je u staru crkvu, bacio na tas dva cvancika - sve što je imao - i zaplakao se nad svojim životom. Posle tri dana on je našao neke kiridžiije koje su se spremale da idu za Srbiju i pogodio se da im pazi konje, a oni da ga hrane. Tako je, timareći konje, došao u Valjevo.
O Cvetima, 12. aprila 1831, Milutinović se obreo na valjevskom vašaru, 'obučen kao najprostiji Crnogorac ili Ercegovac': 'u bijeloj aljini i u karikliji, sa strukom na leđima'. Padala je u oči njegova proređena kosa. 'Kuku ti majci, oćelavio si!' - rekao mu je, videvši ga, Jevrem Obrenović. - 'Nisam, gospodaru, nego mi se od vrućine potparila kosa' - našalio se pesnik na svoj račun." (Sima Milutinović Sarajlija, Nolit, Beograd, 1959, str 111, 112 i 113)
Njegoš 8. juna 1831. piše Gagiću, ne zna što se desilo sa Milutinovićem:
"Bih Vi poslao "Istoriju Crne Gore", koju je napisao vrtoglavi Milutinović, kojemu ne znam strva đe se nahodi, ali Vi neću poslati priđe mi ne pišete možete li je poslati Vuku Karadžiću da je štampa." (citirano u knjizi Živka Đurkovića "Sarajlija i Njegoš", Nikšić, 1992, strana 45)
Kao što vidimo, Njegoš je na Sarajliju bio vrlo ljut, nazvao ga je ništa čojkom, izdajnikom, kasnije koristi blaži izraz - vrtoglavi. Naučnici koji su ispitivali ovaj događaj stoje na stanovištu da se Sarajlija u političkom sukobu stavio na stranu guvernadura a protiv Njegoša, ipak, Njegoš je Milutinoviću to oprostio. Nekih godinu i po dana pošto je pobjegao iz Crne Gore, Sarajlija nosi pismo Miloša Obrenovića za Njegoša, Staniša Vojinović piše:
"3/15 septembar - Pošao za Crnu Goru sa dva momka Jovana Mičića i pismom kneza Miloša od 22. avgusta (3. septembra) za Njegoša. Posetio je i Vukotića u Riječkoj nahiji.
"14/26 septembra - Njegoš je napisao odgovor knezu Milošu." (Sima Milutinović Sarajlija, Zbornik radova sa naučnog skupa održanog 15. i 16. oktobra 1991. godine, povodom dvestagodišnjice pesnikovog rođenja, Beograd, 1993, strana 25)
Dakle, Sarajlija je pred Njegošem imao neko dobro objašnjenje zašto se stavio na stranu guvernadura, a protiv Njegoša. Teško da će se ikada saznati, da će se pronaći neki dokument/izvor, koji bi više rasvijetlio ovaj događaj - cijelu ovu zbrku koju je napravio Sima Sarajlija, za koga je njegov najbolji drug Vuk Karadžić jednom ustvrdio da je "više od pola lud".
Četvrtog januara 1833. Njegoš o Sarajliji piše Milošu Obrenoviću: "Ja sam tvrdo uvjeren u njega da je pošten čovjek" (Vladan Nedić, Sima Milutinović Sarajlija, Beograd, 1959, str 115).
U januaru 1831, Njegoš za Sarajliju govori da je "ništa čojak", a dvije godine kasnije je "tvrdo uvjeren da je pošten čovjek". Naravno, kako sam (djelimično) pokazao u prekjučerašnjem tekstu, Sarajlija je bio Njegošev prozor u svijet - znanja, nacional-politike i poezije, i Njegoš je to uvijek imao na umu.
