Piše: Milorad POPOVIĆ
Poslije nekoliko dana, Vlada povlači zahtjev iz procedure zbog toga što Bošnjačka stranka, koalicioni partner Demokratske partije socijalista, smatra da je Njegoševo književno djelo šovinističko u odnosu na muslimane, koji se danas nacionalno iskazuju kao Bošnjaci. U ovom slučaju Markovićeva Vlada je napravila dvostruku grešku: stavila je u proceduru zakon za koji nije imala potrebnu skupštinsku većinu, a onda ga je povukla iz procedure ne dozvolivši Bošnjačkoj stranci da obrazloži Njegoševu moralnu i političku nepodobnost.
Pogubno je za jedno podijeljeno društvo sa očiglednim istorijskim i civilizacijskim diskontinuitetom da najvažnija istorijska i identitetska pitanja prešućuje, ili da se o njima samo oglašavaju stranački činovnici nemuštim saopštenjima. Za demokratsku emancipaciju takvih društava – u kojima nauk o istoriji i tradiciji ima isključivo vaspitnu ulogu – nužno je kritički-saznajno osvijestiti povijesne i identitetske sporove, koji su često promjenjivi, nepredvidljivi, pa i konfliktni, zavisno o trenutnoj ideologiji i realpolitičkim određenjima. U potonjih sto godina u Evropi, pogotovo u doba nacizma, fašizma, boljševičkog komunizma, stvarani su najbizarniji istorijski falsifikati.
No, sa ovakvim krivotvorenjem Njegoševih pjesničkih i političkih ideja uporediv je samo Ničeov slučaj. Veliki usamljenik koji je objavio smrt Boga i vječno vraćanje, zbog svojih oštrih protivljenja malograđanskom mentalitetu i antisemitizmu koji je dominirao i u kulturnim krugovima ondašnje Njemačke, bio je dodatno ekskomuniciran u široj akademskoj javnosti. Ali i među najbližim prijateljima – čak je raskinuo prijateljstvo sa Vagnerom – da bi pedeset godina docnije nacisti u prilog rasističkoj teoriji lebensrauma nakaradno reinterpretirali Ničeov imoralizam, volju za moć i Zaratustrinog nadčovjeka.
Pjesnik slobode: I Njegoš je genijalni pjesnik slobode a ne apologeta tirjanstva. Njegoševa kosmogonija i metafizika, političke težnje i agonalni princip ,,borbe neprestane“ ovaploćenje su slobodnog i nesputanog uma. Radomir Konstantinović kaže, ,,svečoveštvo Njegoševo izgrađeno je na dubokom osećanju svetskog protivrečja i pokretačkih sila“. U prilog ovome podsjetimo se pjesnikovih stihova: ,,Luna i krst, dva strašna simvola - / njihovo je na grobnice carstvo“.
Njegoš prezire svaku vjersku zatucanost, uskogrudost i praznovjerje – „laktom vjere glupost čojka mjeri“– o čemu postoje mnoga svjedo- čanstva njegovih savremenika. No, tragedija nacionalizma nije u tome što je ljubav prema nacionalnoj kulturi i tradiciji duhovno i intelektualno inferiorna - pogotovo kada jednoj nacionalnoj kulturi prijete hegemonizam i asimilacija - nego zato što izopačene forme etnič- kog i klerikalnog nacionalizma ne poznaju kompleksnost i protivrječja istorijskog razvoja. Njihov dogmatizam je iracionalan i amoralan, zato je i nepredvidljiv. Dakle, čelnici Bošnjačke stranke, prihvatili
su teze nekih islamskih mistika, poput Rusmira Mahmutćehajića i lokalnih vjeroučitelja, da su Njego- ševi duhovni nasljednici protagonisti i ideolozi ovovremenog etničkog čišćenja i genocida u BiH, ignorišući pritom činjenicu da je podlovćenska Crna Gora u Njegoševo doba, kao i u vrijeme u kojemu se odigravala takozvana istraga poturica, imala manje od sto hiljada stanovnika, i da je bila okružena Turskom carevinom. To jest, da je Cetinje bilo enklava usred moćne turske imperije, slična Srebrnici, Goraždu, Bihaćkoj krajini, u vrijeme velikosrpsike agresije u Bosni i Hercegovini.
Kleronacionalistički usud: Da je Njegoševa islamofobija samo kleronacionalistička predrasuda mogao se uvjeriti svaki razboriti čitalac vladičine korespondencije s Huseinom begom Gradašćevićem, Ali pašom Razvinbegovićem i Osman pašom Skopljakom. On Osman paši Skopljaku kaže da mu je „brat Bošnjak“, i još kaže - „ti si s nama jednoplemenik, iako si različita vjeroispovijedanija“. Vladika Rade je vjerovao da su Južni Sloveni sudbinski povezani da zajedno propadnu ili se oslobode turske i austrougarske okupacije, i zato ohrabruje Husein bega Gradašćevića u njegovom otporu sultanu, a u pismu Osman paši Skopljaku, od 5. oktobra 1847. godine kaže: „Ja bih rad bio da sam se malo docnije rodio, jer bih vidio svoju braću đe su se sebe i svojih spomenuli i đe javno i pred kazali da su oni dostojni praunuci i potomci starijeh vitezova našega naroda“.
Dakako, neki stihovi iz Gorskog vijenca koji pogrdno govore o ,,poturicama“ uvredljivi su za muslimane, ako se tumače izvan konteksta dramske radnje i istorijskih okolnosti u kojima je nastalo ovo djelo. Gorski vijenac se temelji na dva mita, tzv. istrazi poturica i Kosovskom porazu, kao metafizičkim i idejnim agensima ,,borbe neprestane“.
Stoga, pjesnik da bi prikazao ostrašćenost okruženih Crnogoraca i osionost ,,Turaka“ koji pripadaju velikoj evroazijskoj imperiji – etnonim Turčin u 19. vijeku od porobljenih hrišćana pripisivan je i domicilnom stanovništvu islamske vjeroispovijesti ne samo u Crnoj Gori, nego i u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Albaniji, Grčkoj – svojim likovima stavlja usta opore i uvredljive riječi: crnogorski glavari nazivaju muslimane ,,krmskim poturicama“, a ovi njih ,,vlasima“ i ,,kavurskim hajducima“.
Njegoševo djelo, kao i u većine romantičarskih pjesnika koji su ponikli iz malih pokorenih ili ugroženih naroda, ima emancipatorske i oslobodilačke težnje, pa Crnogorce pokazuje kao neustrašive junake koji se ne bore samo za svoj opstanak nego i za slobodu ostalih Južnih Slovena. Ali, pjesnik Gorskog vijenca, kroz lik vojvode Draška, Vuka Mandušića, popa Mića, babe vještice… pokazuje ih i kao sujevjerne, naivne, zaostale u odnosu na pitoresknu i dekadentnu romansku kulturu – pa i tursko gospodstvo – prema kojoj on ima ambivalentan odnos.
Islamofobija: Da kod Njegoša nema islamofobije i prezira prema osmanskoj i muslimanskoj kulturi rječito svjedoči pohvala Stambolu, kakvu dosad nije napisao nijedan muslimanski pjesnik našeg jezika: ,,O Stambole zemaljsko veselje,/kupo meda, goro od šećera,/banjo slatka ljudskoga života,/ đe se vile u šerbet kupaju… Sto putah sam u mojoj mladosti/iz mindera u zoru hitao/ na tvoj potok bistri i čudesni,/ nad kojijem ogleduješ lice/ ljepše sunca, zore i mjeseca./ U nebu sam, u moru, gledao/ tvoje kule i ostre munare,/ s kojih su se k nebu podizali/ u svanuće u divnu tišinu,/ hiljadama svešteni glasovi,/ glaseć nebu ime svemoguće,/ zemlji ime strašnoga poroka“. Da je Njegoš islamofob kao što mu pripisuju bojovnici Radovana Karadžića i bošnjački kleronacionalisti, ne bi on ispjevao tako divne ljubavne stihove:
,,Fatima je strukom divota,/ oči su joj dvije zvijezde,/ lice joj je jutro rumeno,/ pod vijencem gori Danica;/ usta su joj párōm srezana,/ usne su joj ružom uždene,/ među kojima katkad sijeva/ snježna griva sitna bisera;/ grlo joj je čista fildiša,/ bjele ruke – krila labuda;/ nad cvijećem pliva zornjača,/ a voze je vesla srebrna“.
Čelnici Bošnjačke stranke vjerovatno nijesu svjesni da, proglašavajući Njegoša nedostojnim i nepodobnim da simbolizuje kulturu Crne Gore, getoiziraju sopstveni narod, čineći najveću uslugu onima koji Bošnjake i ostale muslimane vide samo kao baliluk, otpadak osmanske imperije. Nije dugo prošlo i Bošnjačka stranka je dobila posprdnu pohvalu od Amfilohija Radovića; ovih dana mogu očekivati i zahvalnicu iz Haga, od R. Mladića – ukoliko prati događanja u CG – koji je uoči masakra u Srebrnici rekao da je konačno došlo vrijeme da se Srbi osvete Turcima.
Politika i moral Dakle: pored političkog, ovaj čin Husovićeve stranke ima prevashodno moralno značenje, i zato očekujem da će se bošnjački i muslimanski intelektualci i političari, nezavisno od stranačkih i ostalih opredjeljenja – prije svih Zuvdija Hodžić, Rifat Rastoder, Suljo Mustafić, Ferid Šarkinović, Džavid Šabović – koji su zajedno s jednim brojem Crnogoraca u mračnim devedesetim godinama prošlog vijeka zastupali antiratnu politiku, javno osuditi ovu nepromišljenost i kazati da je prava Crna Gora – koja baštini Njegoševo djelo – ona Crna Gora koja ih je štitila u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića, a ne oni koji ih i danas nazivaju Turcima i balijama. Na kraju, Vlada Crne Gore ne smije odustati od prijedloga Zakona o danu crnogorske kulture: treba nastaviti dijalog sa predstavnicima Bošnjačke stranke, a ukoliko oni ostanu tvrdokorni u svojim predrasudama, onda se mora sačekati druga prilika da bi se obezbijedila potrebna većina za izglasavanje Zakona. Ukoliko Crna Gora nema potrebnu većinu da Njegoševo djelo ozvaniči kao svoj duhovni i civilizacijski temelj, onda je smisao njenog državnog postojanja upitan a sam opstanak krajnje neizvjesan. Da nije tako ne bi se Amfilohije Radović, brzo i radosno glasnuo.
