Piše: Goran ĐUKANOVIĆ
Treći put sam učestvovao na ovoj konferenciji, sva tri puta kao predavač, ovog puta na temu Aluminijum protiv čelika u automobilskoj industriji. Učestvovao sam i na Aluminium Essen 2008, prije nego su sajam i konferencija premješteni u Dizeldorf, u mnogo veći prostor.
Ovo je bio četvrti put da sam govorio na tu temu u posljednje dvije godine, na vodećim svjetskim konferencijama, u Kraljevini Bahrein, Italiji, Španiji i sada u Dizeldorfu. I svaki put bio sam jedini speaker sa Balkana. U publici, a i među prezenterima, bili su predstavnici Audija, Daimler-Mercedesa, BMW-a, Jaguar Land Rover-a, Airbus-a i drugih velikih kompanija.
Dizeldorf je skup u vrijeme konferencije. U susret božićnim i novogodišnjim praznicima grad je već ukrašen i osjeća se praznična atmosfera, dok gosti i turisti, kojih je tokom sajma bilo puno, nijesu žalili novac za malo poslastica i vesele atmosfere na prepunim trgovima u starom dijelu grada – Altstadt, uprkos zimi, na minus tri.
Problemi sa štrajkom pilota: U ovom periodu nema direktne avio- linije iz Podgorice. Dvonedjeljni štrajk Lufthanzinih pilota dodatno komplikuje dolazak i odlazak. Od šest mjesta za predavače na prvoj sesiji konferencije, tri su bila prazna. Srećan sam što sam uspio da stignem na vrijeme, održim prezentaciju.
Kao prezenter, ne plaćam kotizaciju za učestvovanje na konferenciji, nekih 1500 eura za ovu (preko 2000 eura u Manami i Madridu), a dobijem besplatnu propisnicu za sajam što je još par stotina eura uštede. Napokon, na moje iznenađenje, status prezentera omogućio mi je i besplatan prevoz od hotela do sajma i nazad. Nijemci, pošteno vala.
Na sajmu, u gužvi, među hiljadama ljudi, srijećem mnoge poznanike, neke od njih godinama nisam vidio. Sasvim slučajno, srijećem i direktore iz fabrika u Sloveniji, iz Mostara, Nijemce, Italijane, Rumune...jedino nikog iz Crne Gore. Nije mi poznato da li je iko bio odavde, makar za sebe, u privatnom aranžmanu.
Bez predstavnika Crne Gore: Direktorka slovenačke fabrike kaže mi:
''Moramo da učestvujemo na ovom sajmu, bila bi katastrofa da ne dođemo. Svi bi počeli da sumnjaju, da nam ne ide, narudžbe bi opadale, gubili bi tržište''.
I zaista, svako ko iole nešto znači na mapi aluminijumske industrije predstavio se na na ovom sajmu. Oni koji nisu došli, postoje samo za sebe, i nemaju gotovo nikakav značaj u svijetu aluminijuma, nebitni su.
Velike kompanije, kao Hydro, Rusal, Amag, Aleris i druge imaju velike i bogato ukrašene štandove, neki čak i na spratu. Gužva na njima, sretnu se kupci i dobavljači, dogovaraju se novi poslovi, obnavljaju stari. Fascinira me to kako u svoj toj gužvi, u prolazu, sasvim slučajno, sretnem neke ljude, čak i dva puta u dva dana. Neke, pak, nikad, možda i mjesecima da prolazimo između sajamskih štandova. Nikad nećemo saznati od čega to zavisi, i je li sve stvar slučaja, ili ne.
Mali ljudi iz velikih kompanija: Na sajam dođu i oni koji, kao turisti, žele samo da se prošetaju i provedu. Kompanije za koje rade pokriju im sve troškove, i još im daju dnevnice. Ja ih zovem ''Mali ljudi iz velikih kompanija''.Jedu, piju, troše...uživaju. Da li, zaista? I da li taj bezbrižni, lagodan osjećaj može da se poredi sa osjećajem odgovornosti,kada prezentuješ svoj rad pred više stotina ljudi, predstavljaš svoju državu (koja, by the way, ne mari za tebe), izabran si među hiljade, da budeš tu, sa povodom, doprinosiš uspjehu konferencije, cijelog događaja....Nikad.
Činjenica je, pak, da se na najvećem dešavanju aluminijumske industrije za Crnu Goru čuje zahvaljujući meni, dopadalo se to nekom ili ne.
Na konferenciji je jedan segment bio posvećen i reciklaži aluminijuma, vrlo važna oblast u kontekstu smanjenja zagađenja i emisije gasova u atmosferu. Bojim se da narod u Crnoj Gori nije ni svjestan u kom ''praistorijskom''dobu u odnosu na razvijeni svijet se nalazi Crna Gora u ovoj oblasti.
Poznati političar: Na aerodromu u Beogradu, na povratku, srijećem našeg poznatog političara. Znamo se, ili preciznije, znali smo se nekad. Okreće glavu od mene, da nam se slučano pogledi nebi sreli.
Na pasoškoj kontroli u Podgorici policajac mu daj znak da prođe, bez gledanja pasoša.Primjer političara koji je sve što je stekao u životi stekao zahvaljući politici.Ta i takva osoba nema šta da priča, ni zdravo makar, sa nekim koji je sve u životu postigao samo svojim radom, znanjem i kvalitetom, priznatim u svijetu, ali ne i u Crnoj Gori.
Što je najgore ili najljepše, zavisno iz kog ugla se posmatra, takve osobe ne osjećaju stid zbog toga. A ima ih puno, u skoro svim profesijama. Pomislih: kakav kontrast, kakav apsurd, da se naježiš. Ali, što ćemo sad, što bi rekli naši stari – tako ve je zapalo. Crna Gora će trajati, ipak, i uprkos svemu. Od nas će zavisiti po čemu će se pamtiti, i biti prepoznatljiva u svijetu. (Autor je analitičar tržišta aluminijuma)
