ANALITIKA: Šta znači porodično nasljeđe u kontekstu nasljeđivanja emocija, modela odnosa i veza?
ĐUKIĆ: Porodično nasljeđe u kontekstu emocija se može posmatrati kao skup više faktora. Kao prvo, mi smo jednim djelom genestki definisani materijalom od kojeg potičemo, posebno od strane ženske linije, dakle majke.
Kao drugo, definisani smo i emotivnim iskustvom naših roditelja. Zapravo, sve što jeste dio njihovog emotivnog iskustva, mi u procesu emotivne razmjene sa njima, nasljeđujemo. Dakle, mi možemo naslijediti njihovu boju očiju, tjelesnu građu, prezime, status u društvu, imetak i slično. Sve je to dio porodičnog nasljeđa.
Takođe, iako smo toga manje svjesni nasljeđujemo i njihova uvjerenja, stavove, traume, njihovu bol i modele emotivnog vezivanja, i to na isti način na koji su oni to naslijedili od svojih roditelja. Značajno je istaći da ćemo na gotovo identičan način, ukoliko toga ne postanemo svjesni, isto to prenijeti i svojoj djeci. Kada kažemo “Ljut je kao njegov otac, lako plane, takav mu je i đed bio” ili “Oni su porodično topli” već govrimo o modelu emotivnog porodičnog nasljeđa.
ANALITIKA: Odkuda dolazi potreba za usvajanjem i prihvatanjem porodičnog nasljeđa?
ĐUKIĆ: „Kofer“ nasleđa nije vidljiv golim okom, međutim njega je veoma jednostavno objasniti. Svaki pojedinac, teži da pripada određenom sistemu, jer pripadanje određenom sistemu obezbjeđuje sigurnost. Što smo slabiji naša potreba za pripadanjem je jača.
Zavisnost jača vezivanje. Nasuprot tome, što smo svjesniji i jači kao pojedinci naša potreba za pripadanjem sistemu slabi. U tom slučaju potreba za prihvatanjem od strane sistema postaje manja, ali mogućnost isključivanja iz sistema postaje veća.
ANALITIKA: Kako to objasniti na primjeru pripadanja porodičnom sistemu?
ĐUKIĆ: Posmatramo dijete, ono će uraditi sve i prihvatiti sve samo da bude prihvaćeno od roditelja. Naše osjećanje pripadanja i sigurnosti raste što više usvajamo sve što dolazi iz sistema kojem težimo da pripadnemo.
U porodici u kojoj je otac apsolutni autoritet, dijete može bez pogovora prihvatati i „gutati“ sve sto otac izgovori ili misli kao apsolutne istine, jer ne prihvatanje može značiti isključivanje iz sistema svih koji su drugačiji, tj. mene kao djeteta.
Često možemo čuti od drugih da su im roditelji govorili „Dok si pod mojim krovom biće kako ja kažem”, i ako ovo posmatramo iz konteksta pripadanja sistemu to znači da ako ne pripadaš na način na koji ja očekujem od tebe bićeš isključen. Kasnije ovaj usvojeni model pripadanja prenosimo u sve naše odnose.
Sa druge strane, biti različit, ne prihvatati sve što dolazi iz sistema rezervisano je samo za “snažne” koji nažalost vrlo često budu na neki način isključeni kao neposlušni, nelojalni, “ludaci” ili kao izdajnici. Otuda i kažemo da sloboda ima cijenu, jer biti slobodan znači ne biti zavistan, ali i platiti cjenu isključivanjem. Djete koje je drugačije od onoga što npr. porodični sistem očekuje od njega može dobijati poruku “Ti si mimo svijeta”, u prevodu, ti si mimo sistema. Takvo djete će najvjerovatnije odrasti sa osjećajem nepripadanja.
ANALITIKA: Ovaj način pripadanja porodičnom da li je sličan modelu na koji pripadamo i ostalim sistemima?ĐUKIĆ: Da. U ljudskoj je prirodi da teži pripadanju sistema. Na taj način obezbeđujemo sigurnost. Zasto su ranije ljudi živjeli u plemenskim zajednicima? Upravo zbog potrebe za sigurmošću. Isključivanje je moglo da znači fizičku smrt. Danas isključivanje za pojedinca ne znači fiziču smrt, ali je ipak imamo na drugačiji način. Lojalnost npr. organizacijskom sistemu danas obezbjeđuje ekonomsku sigurnost, koja duboko nesvjesno takođe znači život.
Za sisteme, bili oni porodični, organizacijski, politički ili neki drugi, vežemo se najče kada smo najslabiji ili kada imamo razvijenu percepciju apetitita. Tada smo odani i poslušni. Nasuprot tome kada ojačamo i kada smo svjesniji i nezavisniji, naše zavisne potrebe za sigurnošću i vezivanjem prema sistemu slabe. Tada, smo otvoreniji i za preispitivanje svega dolazi iz sistema.
Način pripadanja porodičnom sistemu djeteta od pet godina, nije isti kao kada to dijete napuni četrdeset. Pripadanje sistemu postoji, ali na drugačiji način, lojalnost nije sada posledica isključivo slabosti i zavisnosti, već svijesnog izbora. Zavisiti od nekog znači biti pod njegovim uticajem i udovoljiti svemu sto on očekuje. U porodičnom sistemu to su dijeca, u organizaciji to su novozaposleni, u ili izbjeglice u novoj zemlji itd..
ANALITIKA: Šta se dešava sa pojedincima koji imaju osjećaj niskog samopouzdanja ?
ĐUKIĆ: Svako društvo predstavlja jedan veliki sistem. Ukoliko u nekom sistemu postoje „bolesni“ djelova sistema, pojedinac može prihvatiti i takve dijelove, samo da bi mu pripadao. Ovo je proces na duboko nesvjesnom nivou. Pored toga što elementi sistema mogu da budu “bolesni”, oni često budu i u neskladu sa potrebama pojedinca.
Tada pojedinac koji je slab radije bira da “isključi” sebe, isključivanjem vlastitih potreba i uvjerenja, nego li da dozvoli da bude isključen iz sredine. Osjećanje stida i sramote koji se javljaju kao doživljaj neadekvatnosti u odnosu na sistem, odraz su u najvećem broju slučajeva neprihvatanja i odbacivanja sebe u koristist sistema. Tada pojedinac ima doživljaj manje vrijednosti. Ljudi su ovoga čak i svjesni, sa promenljivim stepenom jasnoće.
ANALITIKA: Šta se dešava sa pojedincima koji su u npr. depresiji, koji su bolesni da li oni na taj način isključuju sebe iz porodičnog ili društvenog sistema?ĐUKIĆ: Svako ljudsko ponašanje, čak i patološko, smatra se kreativnim prilagođavanjem čovjeka sistemu kojem teži da pripada. Bolesti, depresije, određena emotivna ili mentalna stanja, itd. predstavljaju, između ostalog i reakciju pojedinca na aktuelnu stvarnost. Kada je pojedinac “ljut” na elemente sistema ili na razne vrste zabrana koje dolaze iz sitema, on zbog straha od isključivanja iz sistema ili kazne koju može dobiti svoj bjes može da okrene prema sebi. Najednostavniji primjer je kad pojedinac sebi kaže “Kako sam ispao glup”.
Ljutnja je okrenuta ka sebi, ne prema onom koji je npr. bio nekorektan u odnosu. Na taj način, vraćanjem emocije ljutnje sebi, dobijamo simptome, dok nam sa druge strane simptomi obezbjeđuju pripadanje. “Ja sam ispao glup, sistem (ili/on/ona) je dobar” najčešća je zamjena teza. Kada ovakva zamena teza potraje, onda pojedinac nesvjesno sebe može da dovede I do mnogih emotivnih stanja i poruka, “Ja ne vrijedim, ja nisam funkcionalan, život moj nema smisla…”, koje mogu imati i fatalne posledice, kao što su samoubistva. Ukoliko uzmemo u obzir koliko ljudi pati od raznih psihosomatskih oboljenja, te podatke da je od 2011. godine do 2015. godine u Crnoj Gori izvršeno 743 samoubistava moramo da se zapitamo šta se dešava sa našim sistemimima i koliko su nepropustljivi, jer podatak da se svakog trećeg dana dogodi samoubistvo nije informacija koju smijemo da zanemarimo.
ANALITIKA: Znači kada govorimo o određenim simptomimima, emotivnim stanjima i bolestima, ne možemo da odgovornost stavimo isključivo na pojedinca?
ĐUKIĆ: Naravno, jer ne možemo posmatrati organizam koji diše, a da ne obuhvatimo i vazduh koji udiše. Ne možemo se baviti bolestima pluća i disajnih organa, a da se ne zapitamo šta je sa vazduhom koji udišemo. Ukoliko određeno ponašanje nazovemo “antisocijalnim” ili “određenim stanjima pojedinca ”, onda bi na isti način određene običaje, vrijednosti i institucije društva mogli nazvati “antipersonalnim” ili “određenim stanjima društva”.
ANALITIKA: Mi smo društvo koje ima traumatizovanu istoriju na neki način, jer smo generacijama unazad bili izloženi ratovima. Da li to utiče na sadašnje generacije?
ĐUKIĆ: Mnoga istraživanja su pokazala da se modeli emotivnog vezivanja i ponašanja u porodičnim ili u sistemima društva prenose i do sedam generacija unazad. ”Kad djedovi jedu kiselo grozđe, unucima trnu zubi.” Sve što jeste dio iskustvo naših predaka, postaje i dio našeg iskustva. Ukoliko u porodičnom sistemu majka ili otac strahuju od nečega, djete može preuzeti i strahove jednog ili oba roditelja i živjeti ih kao vlastite, ne bi li na taj način obezbjedilo sebi pripadanje. Na ovaj način, djete može nesvjesno usvojena uvjerenja, strahove, modele emotivnog vezivanja prenjeti kada odraste i na svoju djecu. Tada nastaje začarani krug.
Radimo nešto jer tako treba, a zapravo ni ne znamo zašto to radimo. Isti proces se dešava i na nivou društvenih sistema. Izloženost naših predaka ratovima, siromaštvu i pokornosti, te količina traumatizovanih iskustava koja je pratila ova dešavanja, mogu biti posledica duboko ukorijenjenog uvjerenja u našem društvu “(is)trpi, samo da je mir u kući” i tako možemo da trpimo, jer tako treba, a niko ne zna zašto i zbog čega tako treba.
ANALITIKA: Organizje se seminar -“Ispod tepiha”- Geštalt psihoterapija, nevidljivi zakoni, odnosa i veza -u Podgorici, šta nam možete reći o tome i na koji način ovaj seminar može da pruži uvide o načinu našeg vezivanja i pripadanja sistemima?
ĐUKIĆ: Seminar će se realizovati 26. i 27. novembra u PR centru i predstavlja kombinaciju najboljih tehnika dvije priznate psihoterapijske metode, geštalt psihoterapije i sistemskih porodičnih konstelacija (Ordera).
Polaznicima će biti omogućeno da prepoznaju na koji način kreiranju odnose i pripadanje sistemima, bilo da su porodnični, partnerski, organizacijski ili neki drugi. Učešče u vježbama koje su dio programa će omogućiti svjesnost o vlastim modelima odnosa i veza, sticanje samopouzdanja i veći stepen samoprihvatanja. Otklanjanje blokada koje se javlaju u odnosima, posebno partnerskim, doživljaj stida ili krivice takođe su teme kojima ćemo se baviti.
Saznanje kako nešto radimo i zašto to radimo nam omogućava da pravimo bolje izbore za sebe, svog partera i svoju djecu. Više informacija učesnici mogu dobiti na www.gestaltzona.me; putem emaila: gestaltzona@gmail.com ili na fb stranici Gestalt Psihoterapija Crna Gora.
ANALITIKA: Ljudi su sve više “emotivno” otupjeli, zašto je to tako?
ĐUKIĆ: Mogli bi reći da je to nužno zlo jer, da bi izbjegao povredu nepripadanja bilo kog sistema, čovjek nesvjesno i prisilno zamjenjuje sopstvene vrijednosti i potrebe sa spoljašnjim. Naime, sve dok radimo stvari “jer moramo ili trebamo” ne možemo imati jednaki intenzitet zadovoljstva kao kada radimo stvari “jer želimo”.
„Emotivna otupljenost” je nužno zlo, mirenje sa sopstvenim osujećenim potrebama koje je praćeno samoubjeđivanjem da je ono što ne želimo dobro za nas. Kamen temeljac za osjećaj praznine, nedostatak zadovoljstva, trpnju i mučne uzdahe.
ANALITIKA: Da li je “emotivna otupjelost” razlog što se sve manje parova srijeće kroz podgoričke gradske lokale? Muškarci mahom izlaze sa muškarcima, a djevojke sa djevojkama. U čemu je problem?
ĐUKIĆ: Tehnološko društvo na globalnom nivou karakteriše period u kojem se produktivnost smatrala jedinom istinskom vrijednosti. Sa druge strane, bliske veze su posmatrane kao gruba greška i prepreka produktivnosti. Prihvatanjem ovakvih vrijednosti, jedna cjela generacija je onemogućila narednoj iskustvo bliskih emotivnih veza.
Roditelji koji su bili odsutni, djelom zbog zauzetosti na poslu i težnje da budu produktuvni, djelom zbog zabrinutosti, socijalne ili ekonomske krize stvorili su “emotivno otupjele” potomke. Iskustvo odsustva intimnih i konstitutivnih emotivnih veza u djetinjstvu u odraslom dobu manifestuje se emocionalnom distanciranošću. Mehanizmom odbrane dolazi do zamjena teza, “da nam ono čega nema ni ne treba”, tako smo dobili generaciju nekompetentnu za uspostavljanje emotivnih odnosa. Zato smo dužni, zbog generacija koje dolaze da sa mnogo više budnosti preispitujemo vrijednosti koje se plasiraju.
ANALITIKA: Da li je Crnoj Gori potrebna radikalna promjena sistema vrijednosti? Šta se može učiniti na tom polju?
ĐUKIĆ: Prije svega, rad na sebi. Zatim, više svijesnosti i kritičkog preispitivanja prema svemu što dolazi iz sistema, mogućnost razvijanja i njegovanja kritičkog stava u porodicama, obrazovnim i organizacijskim sistemimima bez straha od isključivanja ili kazne.
U suprotnom, prenjećemo narednim genericamijama u nasleđe da one to obave umjesto nas, uz rizik da one možda to neće moći. Poseban osvrt kritičke svijesti od strane cijelog društva potrebno je fokusirati na određene blatoide društva koji sebe nazivaju tabloidima ili medijskim kućama, a zapravo su tumurne ćelije sistema i “truju” društvo.
P.Zečević
