Sagovornica Portala Analitika objašnjava da su osjećanja ta koja prenose istinu i da se ne mogu potisnuti i nestati. Ona nas vode do naše suštine i da se ukoliko je krvna osveta potisnuta ona nastavlja da postoji u porodičnom nesvjesnom.
„Vrlo je važno doći do mjesta spremnosti da se o nečemu priča, da se smije gledati na nešto što je strašno, tragično i nekada i gnusno a što se desilo u jednoj porodici. Za početak je neophodno doći do važne spoznaje da smo svi mi samo ljudi, da griješimo, i da imamo slabosti. To nas ne liši odgovornosti, ali otpušta krivicu – to je značajna razlika i možda najbitnija za nivo odrastanja koji je neophodan za pomirenje konflikta u svima nama.“, smatra Feković.
Sve ono što je ostalo neriješeno, prema njenom mišljenju, ostaje u porodičnom krugu te nastavlja da postoji i kroz živote drugih članova.
ANALITIKA: U svijetlu Porodičnog rasporeda kakve veze prošle generacije imaju sa današnjim generacijama i kako ono što se dešavalo u prošlosti utiče na sadašnjost?
FEKOVIĆ: Svaka i svačija prošlost je doprinijela da sadašnjost izgleda ovako. Iako je prošlost neizbrisiva i činjenice ostaju da postoje zapečaćene baš takve kakve jesu, mi uporno pokušavamo da promijenimo prošlost, da spriječimo da se prošlost ponovi tako što prizivamo, naravno nesvjesno, slične događaje ne bi li promijenili ishod. To je vrlo ljudski i vrlo prisutno, ne samo u današnje vrijeme, već od kad je svijeta i vijeka. Mi se vrtimo u spriralnim krugovima vremena i prostora jer nam je budućnost uslovljena nerazriješenom prošlošću i koliko god pokušali daleko da pobjegnemo – stigne nas. Bitno je da se toga ne bojimo, već da shvatimo da nas niko ne kažnjava niti juri, već da mi sami prizivamo svoju bolnu ili nerazriješenu prošlost tako što je nismo pustili, već smo ostali ljuti, tužni, u strahu, u poricanju ili smo nešto vrlo duboko potisnuli. Međutim, sve potisnute emocije, događaji i ljudi ostaju uvijek sa nama, samo ih izbjegavamo pa nam se uporno vraćaju u život, nekad u drugom obliku (neka druga osoba, događaj ili mjesto koje nas podsjeti na to od čega bježimo), ne bi li ih prepoznali, prihvatili, i pustili.
Porodični raspored je terapeutska metoda koja se bavi zaboravljenim, potisnutim i neosviješćenim emocijama, događajima, osobama, mjestima, nacionalonostima, religijama ili nekim drugim pojmovima koji su ostali zarobljeni u nama. Ali ne samo u nama, već u našem porodičnom sistemu. Samim tim, sve što su pripadnici moje porodice ikada doživjeli, utiče na mene danas. Znači Porodični raspored nas zapravo podsjeća da vrijeme NE liječi sve i da se nečija sudbina NE završava smrću. Sve neriješeno ostaje u porodičnom krugu i nastavlja da postoji, nalazeći načina da se prikazuje kroz živote drugih članova. Razrješenje je u prihvatanju onog što ne možemo promijeniti, onog što već jeste. Kada to poštujemo, zavolimo kao naše, dolazimo do mjesta zahvalnosti. Bez takve prošlosti, mi ne bismo bili ovde, takvi kakvi jesmo danas.
ANALITIKA: Znamo iz istorije da je u Crnoj Gori u prošlosti bilo dosta primjera krvne osvete. Kakve to posljedice ima po današnje generacije?
FEKOVIĆ: Svaki nerazriješeni konflikt, rat, krvna osveta i slično ima svoje posljedice. Zapravo sve što je ostalo nerazriješeno, sve potisnuto i sve zabranjene teme o kojima se ne priča jačaju u našem nevidljivom dijelu bića – u našem nesvjesnom. I tu vladaju nama. Vrlo je važno doći do mjesta spremnosti da se o nečemu priča, da se smije gledati na nešto što je strašno, tragično i nekada i gnusno a što se desilo u jednoj porodici. Za početak je neophodno doći do važne spoznaje da smo svi mi samo ljudi, da griješimo, i da imamo slabosti. To nas ne liši odgovornosti, ali otpušta krivicu – to je značajna razlika i možda najbitnija za nivo odrastanja koji je neophodan za pomirenje konflikta u svima nama. Mi smo svi za nešto odgovorni, ali niko nije kriv. Jer krivac nema nikakve šanse, već je isključen samim tim što je osuđen. Samim tim ni žrtva, tojeste porodica žrtve nema šanse za poravnanjem i pomirenjem – zato i nema mira. Osveta dolazi iz ljudske prirode da uzvratimo čin povrede. Ako je krvna osveta, onda je vraćanje u vidu: milo za drago, oko za oko, zub za zub. Tu konflikt raste, ne utišava se, već se prenosi dalje, širi se, te konflikt, mržnja i smrt postaju jedina realnost u takvom pokretu između ljudi. I uopšte nema veze da li svjesno znamo ili ne o kom je konfliktu riječ – mi to osjećamo.
Osjećanja su prenosioci istine. I ne mogu se potisnuti tako da nestanu. Osjećanja su dio ljudske prirode koji nas podsjećaju da (ponovo) nađemo put do svoje suštine, da se osjetimo živima. Kada je konflikt, ili upravo krvna osveta potisnuta, kada se o njoj ne priča, ona nastavlja da postoji u porodičnom nesvjesnom. Sve što je nevidljivo i neopipljivo u nesvjesnom postaje vrlo nepredvidljiva šapa nad našim životnim izborima. I tako ćemo izabrati posao, partnera, mjesto življenja ili privući neku situaciju u kojoj će se potisnuti konflikt ispoljiti tako da nam postane jasno da je neophodno da nešto promijenimo, da ne bi nastavili da budemo žrtve događaja iz prošlosti. Izraz “ni kriv ni dužan” je potpuno nevažan što se tiče nenamjernog ponavljanja događaja iz prošlosti. Svi smo mi odgovorni za svoj životni put, i samim tim je naša dužnost i pravo da naučimo i spoznamo od čega smo satkani. Ako dignemo ruke od svoje porodice, od porodične prošlosti, jer nas se “ne tiče”, mi ujedno dižemo ruke od sebe. Raditi sa porodičnim nesvjesnim je sasvim drugačije od miješanja u završena posla naših predaka. Ovdje bih vrlo jasno naglasila da se umjesto miješanja, davanja savjeta, osude i pokušaja da budemo drugačiji, zapravo okrenemo prihvatanju, poštovanju i zahvalnosti tako što ćemo dopustiti da osobe i događaji iz prošlost smiju postojati takvi kakvi jesu u svom dostojanstvu.
ANALITIKA: U radu nerijetko govorite o “glasnim” i “tihim” porodicama. Što one predstavljaju?
FEKOVIĆ: Zamislite porodicu ili čak veći sistem poput države u kojima je uvijek vidljiv pad energetskog toka – poput nedostatka novca, pad u natalitetu, seksualnosti, nemogućnost da se izrazimo, i samim tim nam i glas često postaje potišten, kao da je neko smanjio volumen u svim načinima iskazivanja i otvorenosti ka životu. To su sistemi u kojima nešto ili neko fali. Nepomirena konfliktna prošlost je dovela do razdvajanja nekih članova od njihovih porodica i/ili država. Njihovo odsustvo se osjeća upravo kroz tu tišinu ili nedostatak. S druge strane, zamislite porodicu ili državu u kojoj se vječito galami, svađa, osjeća da se ljudi i sutuacije sudaraju u mišljenjima, guraju jedni druge sa pozicija, osjećaj da nema dovoljno mjesta, da nema dovoljno za svakoga čak i kad smo okruženi blagostanjem. Takvi sistemi oponašaju osjećaj koji nije osviješćen tokom nekog koflikta iz prošlosti, gdje je neko ko je odgovoran ostao da boravi na istom svom mjestu u jednom sistemu bez konsekvenci za svoje postupke, ili je neko izguran iz sistema tako što je na neki način kažnjen, osuđen i samim tim isključen. Tada u okviru jedne porodice ili države imamo osjećaj viška i da nas je previše, te da konflikt nastavlja da živi među članovima. Ni jedan od ovih scenarija zapravno ne vodi do razrješenja.
“Glasni” ili “tihi” sistemi su samo siptomi i mogu biti putokazi koji nas navode da na terapeutski način pogledamo u konflikt iz prošlosti i da ga razriješimo kroz prihvatanje, i puštanje da nešto što već jeste, ostavimo da bude. Prošlost ima veću moć od bilo koje ideje koju možemo smisliti kako da je zaobiđemo. Ona je PRIJE nas, i uvijek nađe put da nam oboji sadašnji trenutak.
ANALITIKA: Na ovim prostorima su se često vodili ratovi. Kakve posljedice mogu današnje generacije da osjećaju zbog prošlih ratova i kako se one ispoljavaju?
FEKOVIĆ: Ja volim da radim na Balkanu i najradije upravo ovde stojim u službi ljudima koji su spremni da sve ono što nam kolektivno pripada, kao i pojedinačno, iskoristimo za dobrobit mudrih spoznaja iz kojih možemo porasti. Naime, nema idealnih prošlosti, nema idealnih nacija, porodica ili individua. Svi smo mi negdje nekada griješili i najčešće iz najboljih namjera i iz čiste savjesti. Rodonačelnik Porodičnog rasporeda, Bert Helinger, često spominje kako se najveća zlodjela, najveći konflikti upravo dešavaju iz čiste savjesti. Počinilac takvog djela, kao i žrtva, imaju uvjerenja koja su “čista” u smislu da vjeruju da su u pravu.
Koji god razlozi bili iza nekog konflikta, rata i slično, bitno je shvatiti da sve dok slijepo vjerujemo u nešto i dok smo 100% u nešto ubijeđeni mi smo na nivou svijesti koja podržava čistu savjest. To su neosviješćeni, dječiji djelovi nas, koji slijepo vjeruju nekome ili nečemu i samim tim nešto drugo je važnije i veće – nečemu smo lojalni. Iako je lojalnost danas jedna od najtraženijih vrlina, u svijetlu Porodičnog rasporeda, lojalnost je nešto sasvim drugo. To je poriv koji vodi dijete u nama da iz slijepe ljubavi žrtvuje sebe ili drugoga, na neki način, manje ili više tragičan. Samim tim, odrastanje je praćeno “zdravom/konstruktivnom grižom savjesti” gdje postajemo drugačiji, tojeste svoji, i prirodno se pitamo da li će nas drugi u tome prihvatiti? Da li ćemo izgubiti pravo na pripadnost našoj porodici? Zbog te prividne slobode, gdje zapravo biramo “manje ili nužno zlo” i tako ponavljamo scenarije iz prošlosti, današnje generacije se sve više suočavaju sa egzistencijalnim strahovima.
Jedno od istraživanja koje je dovelo do velikih spoznaja o životu u rezonanci među članovima porodice i prenosu transgeneracijskih trauma, na kojima je baziran Porodični raspored, je rad sa jevrejskim porodicama u Sjevernoj Americi čiji su preci preživjeli Holokaust. Njihova djeca i unuci su osjećali neobjašnjive strahove, anksioznost, depresiju, krivicu, destruktivnu grižu savjesti i mnoge gore simptome. Zapravo je svaki potomak vezan nevidljivim nitima sa svojim precima i ne može se otrgnuti od njihovih sudbina tako što će ih zaboraviti, potisnuti ili raditi sve da bude drugačiji od njih. Najbolji način da se bolna konfliktna prošlost razriješi jeste kroz duboko suočavanje sa njom. Kada smijemo da gledamo u nešto što već jeste, dolazi do prihvatanja i otpuštanja grča koji je nastao zbog otpora. To svakako važi i za ratove na ovim prostorima. Trebamo u njih gledati, i pustiti da smiju biti dio nas. Onda zaista krećemo da se bogatimo na kontu svih ratova – dobijamo dozvolu za blagostanje kroz mir, i dolazi svakom biću onoliko životne energije (bilo da je snaga, novac ili seksualnost) koliko mu zaista treba, i još bitnije, koliko može da izdrži.
ANALITIKA: Koliko su za današnje generacije bitni pomirenje i otvoreni razgovor o stradanjima na ovim prostorima?
FEKOVIĆ: Pomirenje i otvoren pogled na svaki konflikt su ključ dubinskog razrješenja i spolja i unutra. Nema nam kraja konfliktu dok se ne poravnamo, i postanemo prije svega isti. Jer u svakom konfliktu postoji nejednakost – neko je zaslužio da dobije više a neko manje, neko se više izrazio neko manje, neko je preživio a neko nije. U svijetu nejednakosti prvo dolazi do obrnutih uloga. Na primjer feminizam je odličan primjer nužnog pokreta žena iz potlačene uloge žrtve koja nije imala mnoga osnovna prava. I duboko sam zahvalna, kao žena, i kao biće, upravo za taj pokret. Ali sam isto tako svjesna i druge krajnosti koju feminizam donosi, a to je istiskivanje muškaraca iz njihovih uloga, i agresija žrtve ka počiniocu. Tu nema ni pomirenja ni poravnanja. Opet je neko veći i moćniji, u današnje vrijeme žene (mada ne sasvim), a prije toga muškarci. To je primjer obrtanja uloga, i kako konflikt nastavlja da raste. I to je vrsta rata, i jedan od najosnovnijih konflikta u svima nama.
Pomiriti dvije strane u nama, koje god i kakve god one bile, jeste definicija slobode. Jer ja sam i žena i muškarac, i majka i otac, i žrtva i vinovnik i tako dalje u podjele i nova spajanja. Dokle god u meni postoji rascjep koji mjeri ko je vrjedniji ili bolji, neću osjećati mir. Pomirenje dolazi od prihvatanja osnovnih istina o pravu na pripadnost. Jednom kada neko stekne pravo na pripadnost jednom sistemu poput porodice, države ili religije, niko nema pravo da mu to mjesto oduzme. U nasilju se to prividno dešava. Ali naša svijest, emocije i tijela pamte istinu i svaki pokušaj da se ona zataška i zatrpa. Svakom prilikom kada dolazim u Podgoricu, na uvodnim predavanjima, grupnom i individualnom terapeutskom radu upravo pričamo o ovim važnim temama i radimo na razrješenju unutrašnjih rascjepa i povreda, na nivou duše – jer tu počinje trajno izlječenje.
Kristina ĆETKOVIĆ
