Organizacija u Nikšiću, veli Macanović, sada ima oko 80 članova. Međutim, na popisu stanovništva 2011. godine je 1.714 osoba istaklo da ima smetnje u funkcionisanju zbog oštećenog vida. Sigurno je da je veći broj osoba s oštećenim vidom, ali se nijesu učlanile, najčešće zbog mentaliteta, jer se u našoj sredini gubitak vida smatra sramotom.
Prepreke i nepravda
- Pokušavamo raznim aktivnostima okolini da pokažemo kako su osobe sa oštećenim vidom jednake kao i druge i zaslužuju ravnopravan tretman. Većina naših članova su starijeg životnog doba, svega nekoliko je mlađih od 18 godina. Bilo bi dobro da je to odraz realnosti, ali, nažalost, nije. U nikšićkim osnovnim školama je, na primjer, više od 30 djece s oštećenim vidom koristilo podršku tima za inkluzivno obrazovanje – kaže Macanović.
On ističe da su naročito osjetljive osobe koje imaju pet ili deset odsto vida i kreću se bez bijelog štapa i pomagala.
- Nema, maltene, oblasti života u kojima se oni svakodnevno ne suočavaju sa velikim brojem barijera, što ih onemogućava da budu ravnopravne sa ostalima. Veoma je, na primjer, malo uslova za samostalno kretanje. Nema zvučnih semafora, ni traka vodilja koje pomažu slabovidim osobama da se lakše kreću na javnim površinama, niti upozorenja na stepenice i druga mjesta opasna po njih. Vrlo je malo objekata koji imaju te elemente, iako je zakonom iz 2008. trebalo da se u roku pet godina javne površine učine pristupačnim za sve ljude. U Nikšiću je 2006. kod hotela „Onogošt“ postavljen govorni semafor (prvi u Crnoj Gori) i kupljena oprema za još četiri, ali nijesu instalisani. Već pet godina ne radi ni onaj jedini. U opštini smo od osobe zadužene za održavanje dobili odgovor da ga ne popravljaju, jer je, navodno, nekvalitetna oprema koja kvari svjetlosne semafore. Nedavno je, međutim, govorni semafor od istog proizvođača postavljen u Bijelom Polju i dobro funkcioniše. No, obećali su da će do kraja godine nabaviti opremu za jedan semafor – kaže Macanović.
On dodaje kako su zvučni semafori i te kako potrebni za bezbjedno kretanje slijepih osoba, a njih, osim u Bijelom Polju, ima samo još u Podgorici i to desetak, što je nedovoljno.
Probleme, veli on, pričinjavaju i razne barijere, kafanski stolovi i drugi mobilijar, a naročito parkiranje vozila na trotoarima, zbog čega tuda izbjegavaju da se kreću ljudi sa bijelim štapom.
- Još su više ugroženi oni sa slabim vidom, jer ne nose bijeli štap a moraju da kola zaobiđu kolovozom – priča Macanović.
(Opširnije čitajte u današnjem broju Pobjede)
Foto: slavonski.hr
