Za Antologiju poezije jugoslovenskih pjesnika, „Les saluts slaves“, od 1800. do 1900. preveo je djelove Njegoševe „Luče Mikrokozma“ i „Noć skuplja vijeka“ i poemu Ratka Vujoševića „Orevuar Montenegro“ objavljenu dvojezično na crnogorskom i francuskom jeziku.
Mićević je objavio i nekoliko muzikoloških studija. Upravo je u štampi njegova nova knjiga „Muzički roman“.
POBJEDA: Za knjigu poezije „Rimaginacije“ dobili ste nagradu „Miroslav Antić“. Riječ je o specifičnoj knjizi poezije prije svega zbog versifikacije i virtuoznih igara vezanih za formu i ritam stiha. Po čemu je ova knjiga posebna u kontekstu savremenih poetskih strujanja i umjetničkih postfenomena?
MIĆEVIĆ: Taj „spoljni omotač“ od versifikacije i virtuoznih igara vezanih za formu i ritam stiha, kako opisaste, sam po sebi ne bi imao smisla ni opravdanja, ali čitalac treba da ga „probije“ kako bi došao do srži, istinskog predmeta zbirke.
A to je poezija i, pored kompozitora Stevana Mokranjca, svjetski i naši pjesnici od trubadura do savremenih. To je bilo mogućno jer imena pjesnika, kao i imena svih ljudi, sadrže u sebi neočekivane i na prvi pogled nevidljive metafore, pokretačke slike, anagrame ponekad dovedene do ruba kalambura od kojih poezija oduvijek živi. Postupak – vađenje tih slika u muzici se zove soggetto cavato, ovdje je primijenjen u stihovima.
Evo nekoliko takvih pokretačkih metafora koje čitalac može otkriti u „Rimaginacijama“: Njegoš-njegov štit; Matoš-mašto!; Dučić-odlučiće; Helderlin-Heleni, derlad! Beskrajna niska...
POBJEDA: Poznate su Vaše muzičko-poetske varijacije „Zvuci sa nakovnja” , „Zvučna šišarka”, „Umjetnost čekića” i drugo. Koliko su pisanje i prevođenje poezije doprinijeli da počnete pisati o muzici i muzičarima?
MIĆEVIĆ: I Muzika je, kao i Poezija po Dušanu Matiću, vječita svježina svijeta! One su dvije sestre, ponekad blizanke, ponekad je jedna starija, pa onda ta ista mlađa, zavisno od epohe ili pojedinca.
Ali, nije dobro kad se oponašaju, iako Pol Valeri kaže da voljeti znači oponašati, aimer c’est imiter! Ja dodajem: imiter c’est limiter, oponašati znači omeđivati. Zato su moje muzičke teme i traganja krenula u jednom nepredviđenom pravcu, ili pravcima.
Prevodeći i pišući poeziju, počeo sam da pišem o muzici i muzičarima, a pišući o tome ja sam i propjevao! Propjevati, to je konačni cilj.
Slažem se s onim mudracem koji je rekao da ko zna da hoda zna i da pleše, a onaj koji zna da govori zna i da pjeva!
POBJEDA: Autor ste monumentalnog prijevoda Danteove „Božanstvene komedije“ sa toskanskog na francuski i srpski jezik. Što ste otkrili novoga kod Dantea tokom ovog prijevoda?
MIĆEVIĆ: Prvo i neočekivano saznanje bio je sam naslov, jer Dante nikada nije nazvao svoje djelo – Božanstvena komedija, nego samo Komedija! Ali, kad jednom ukinete taj suvišni i mnogo godina poslije pjesnikove smrti dodati pridjev d i v i n a, sve se mijenja, a to se posebno osjeća prilikom prevođenja Komedije u stihu koji je komičan u pravom smislu riječi, tj. daje beskrajne mogućnosti rimaginacijskog tretiranja jezika.
Još dok sam Dantea prevodio na francuski, od 1992. do 1998, došao sam do riječi rimagination koja je desetak godina kasnije postala naslov moje nedavno objavljene zbirke „Rimaginacije“.
Ponavljam jedno opšte mjesto, da je Dante aktuelniji nego ikad, i dodajem Borhesovu misao da je Danteova „Komedija“ najsavršenije književno djelo ikad ostvareno umom i rukom jednog čovjeka.
POBJEDA: Da li ste u tom kontekstu imali i neku viziju na Dantea i Njegoša?
MIĆEVIĆ: Nemoguće je biti u blizini Dantea, a ne misliti na Njegoša, čak i obratno za nas koji znamo ko je Njegoš!
Da bih u tom smislu načinio izvjesno približavanje među njima, u isto vrijeme dok sam prevodio Komediju na francuski, od 1992. do 1996, preveo sam na isti jezik više strofa iz „Luče“, kao i „Noći skuplje vijeka“, koje sam objavio u jednoj Antologiji, „Les saluts slaves“.
POBJEDA: Među mnogobrojnim Vašim knjigama o Mocartu posebno mjesta pripada romanu „Mocart, zločin Marije Terezije“ u kom se bavite smrću slavnog kompozitora. „Mocart je bio žrtva despotice“, izjavili ste na jednoj promociji. Riječ je o jednom pismu Marije Terezije koje je bilo kobno za Mocartovu sudbinu?
MIĆEVIĆ: Mocartov slučaj je još uvijek i sve više aktuelan. Ne bih napisao knjigu o Mocartu, jer ih je napisano preko stotinu na raznim jezicima, da mi se nakon čitanja jednog do sad od mocartologa oprezno zaobilaženog pisma Marije Terezije stvari nijesu ukazale u sasvim različitoj boji!
Tim kratkim pismom od 12. decembra 1770. izdiktiranom na francuskom jeziku, austrijska despotica je, eliptičnim i podrugljivim rečenicama, savjetovala (čitajte: zabranila) svome sinu Ferdinandu da primi u službu na svome dvoru u Lombardiji četrnaestogodišnjeg Mocarta!
Ne zato što je Mocart bio mlad, nego što s takvom bagrom, kako Despotica doslovno kaže, ne treba imati posla, niti ukazivati počasti onima koji kao prosjaci jure Evropom, misleći pritom na Mocartovo veličanstveno putovanje do Pariza i Londona u sedmoj godini!
Ja sam proučavao odjeke tog pisma-dekreta, koje sam nazvao giljotinom prije-giljotine, i vjerujte da, čitana u svjetlosti, ili mraku te epistole, Mocartova sudbina se ukazuje u svoj tragičnosti.
Naravno, vlast, vjerna Tereziji i poslije Terezije, svalila je svu krivicu na nedužnog Antonija Salijerija izmislivši onaj vulgarni vic o zavisti i trovanju.
Naravno, Mocart nije imao pojma o tom pismu, i pored sve svoje natprirodne intuicije. Naslućuje se da je pred sam kraj, nekoliko mjeseci pred smrt, možda shvatio, kad je u liku Kraljice Noci, izgleda, učinio aluziju na Mariju Tereziju.
POBJEDA: Pola vijeka prevodite francusku poeziju, od trubadura „Učenika melanholije“ Šarla Orleanskog, Vijona, Verlena, Valeria, Remboa trotomne „Žive antologije francuske poezije“ do Le Mena, Klodin Helft …Pa, ipak, kako kao pjesnik i prevodilac doživljavate to vječno pitanje o prevođenju i pisanju poezije?MIĆEVIĆ: Pominjete trubadure, Šarla Orleanskog, ali i Ivona Le Mena i Klodin Helft, koji su svojevremeno bili gosti na festivalu u Bijelom Polju!
Riječ je o pjesnicima koje razdvaja ravnih šest stoljeća, ako ne i više, i razumljivo je da prilikom prevođenja pjesama napisanih u tako udaljenim razdobljima treba učiniti nešto da se ta udaljenost osjeti i u prijevodu.
To je pitanje izbora riječi, ali i primjene formalnog postupka: prevodeći trubadure, ili pjesnike srednjeg vijeka, kao što su Orleanski, Kristina de Pizan ili Vijon, imamo određene i kao pripremljene formalne kalupe koji na prvi pogled sprječavaju, čak sterilizuju prevodiočevu maštu, pa čak i maštu onoga koji ih čita.
Ali, ukoliko se savlada ta spoljna forma, određena strogim brojem slogova i određenom versifikacijom, vjerujte da ono što se činilo kao stega i otpor postaju pravi saradnici i buditelji, da ih tako nazovem, jezika uspavanog u nama.
Ali, to podrazumijeva svakodnevnu vježbu, kao u muzici, kao u sportu. S druge strane, prevođenju moderne poezije, kao oslobođene tih spoljnih okova, treba prići krajnje oprezno, jer kod istinskih modernih pjesnika nalazimo, ako bolje osmotrimo, isto tako mnoštvo uslova čija je prva osobina da su pojedinačni a ne kolektivni, i u tom smislu lingvistički prijevod riječ za riječ uopšte nije preporučljiv!
POBJEDA: Upravo ste završili prvi tom novog djela „Muzički roman“ koji je neka vrsta muzičkog bedekera od biblijskih dana do Mocarta. O kakvoj se poetsko-muzičkoj tvorevini radi?
MIĆEVIĆ: Da! Upravo sam odobrio za štampu prvi tom „Muzičkog romana“ koji zahvata razdoblje od biblijskog Juvala, rodonačelnika svih muzičara, do Mocarta.
To je u stvari poetsko-muzička knjiga u kojoj je svaki kompozitor – a u knjizi ih ima više od 1500 – predstavljen stihovima čije su metafore izvađene, da tako kažem, iz njegovog imena i prezimena, isto kao što sam postupio s imenima pjesnika u „Rimaginacijama“.
Nakon stihova slijedi prateći tekst koji ima ulogu komentara čija namjera nije da kaže sve o dotičnom kompozitoru, nego da nekolikim ličnim utiscima zainteresuje čitaoca za slušanje njegove muzike.
To je istovremeno i zbirka stihova, i roman i udžbenik. Na dvije posljednje stranice nalazi se moja pjesma, pismo Svetoj Stolici, s prijedlogom da u ovim zbunjujućim vremenima proglasi Mocarta za katoličkog mučenika i sveca svih religija.
Jer Mocart je zaista ono što je za njega rekao jedan od njegovih prijatelja i učenik, Adalbert Girovec, „najveći prijatelj čovječanstva“.
Ja sam ovaj neobični poziv rimskim papama uputio od prvog izdanja knjige o Mocartu prije deset godina.
Nadam se da će ovaj broj Pobjede doći do pape Franje i da će ga podstaknuti da razmisli o ovom prijedlogu.
Prevod „Orevuar Montenegro“ na francuski bilo je jedinstveno iskustvo
POBJEDA: Preveli ste kultnu poemu „Orevuar Montenegro“ sa crnogorskog na francuski jezik. Kakva su vam poetska i jezička iskustva iz ovog projekta i imate li uvid u crnogorsku književnu i kulturnu scenu?
MIĆEVIĆ: To je bilo jedinstveno iskustvo. Od osjećanja da je poema Ratka Vujoševića neprevodiva do jednog takvog-kakvog prijevoda, prošlo je više godina.
Pjesnik u toj poemi koristi i objedinjuje sva sredstva, jezička, likovna, melodijska, u stilu koji ide od klasičnog, njegoševskog do visokonadrealističkog.
Francuski jezik u tom smislu nije sasvim beznadežan, ali, kao što sam rekao prilikom nezaboravne promocije u Matici crnogorskoj, taj prijevod spada u one koje ja nazivam eksperimentalnim, kojih se ne odričemo ali znamo da nijesu načinjeni za cjepidlake.
One koji, kako je o njima govorio Stefan Malarme, imaju naočare u mozgu!
Gusle još nijesu iskorišćene koliko bi mogle biti
POBJEDA: U biblioteci „Đurđe Crnojević“ na Cetinju tokom jednog gostovanja izveli ste performans koristeći kao instrument gusle. Stiče se utisak da ste željeli pokazati jednu od mogućih veza između klasične i (post)moderne Crne Gore?
MIĆEVIĆ: To je za mene bio prelijep trenutak, iako su prisutni možda bili zatečeni. Želio sam da prvi primjerak najnovijeg prijevoda Njegoševog „Gorskog vijenca“, upravo objavljen na francuskom jeziku, javno uručim direktorki Biblioteke uz jecaj gusala!
To je bio samo jedan odsječak od onoga što ja nazivam ne performans, nego happyning, (književno) usrećivanje.
Gusle, koje mi je za tu priliku i s velikim povjerenjem ustupio jedan prisutni guslar, mogu biti upoređene s bilo kojim Stradivarijusovim instrumentom, i ja na vrhovima prstiju još osjećam tanani dodir drveta od kojeg su izrađene.
Pored nakovnja, na kome redovito sviram, u svoj instrumentarij, pored zvučne šišarke, para čekića i danteofona, volio bih da potpunije uvedem i gusle, taj od čistunaca i nadripostmodernista pomalo prezreni instrument.
Mislim da još nijesu iskorišćene koliko bi mogle biti...
Ljubeta LABOVIĆ
(Pobjeda)
