Piše: Miodrag VLAHOVIĆ
Predizborna kampanja je, za nas starije, dosadnija od svih prethodnih. Dosadna dramatika, reklo bi se. U tome leži osnovna “kontradikcija” crnogorske politike: već viđeno, a dramatično kao da se dešava prvi put.
U pravu su bili oni što su posljednjih mjeseci i godina uporno ponavljali ideju koja mnogima i dalje izgleda vještačka i nategnuta: tu se radi o našem ulasku u NATO. Tj. o nastavku i kontinuitetu naše evropske i atlanske agende. I o dobrosusjedskim odnosima i pozitivnoj ulozi Crne Gore u regionu. Odnosno o autonomnoj crnogorskoj vanjskoj i unutrašnjoj politici. O našoj nezavisnosti, konačno. O tome se radi, makar to i danas nekome izgledalo kao jeftina apologetika i “režimski” stav. I kao ignorisanje nagomilanih crnogorskih problema: od ekonomske održivosti, do socijale i korupcije.
Naravno da nije tako: zagovornici NATO bi bili vrlo naivni i nepametni kada bi tu istorijsku odluku Crne Gore promovisali kao zamjenu za promjene i za demokratski razvoj naše zemlje. Još jednom, uz izvinjenje anti-NATO jurišnicima, ali i onima koji “ne bi da se zamjere”, pa pričom o referendumu “kriju noge” koje svi vidimo: nije NATO anestetik koji treba da potisne osjećaj potrebe za promjenama, već, zapravo, najveći i najzdraviji podsticaj za te promjene.
To je i osnovna snaga i motivacija NATO članstva: bezbjednosni okvir za nove političke i ekonomske iskorake i za dugoročnu stabilnost zemlje. Promjene su lakše u stabilnom okruženju i u normalnim okolnostima. Nestabilnost makedonskog tipa (da haos ukrajinske vrste ne pominjemo radi uroka) nije dobra osnova za demokratski preobražaj. Osim, naravno, ako neko pod promjenama ne podrazumijeva eliminaciju crnogorske politike kao takve. Potrebno je, dakle, da postoji parlamentarna većina za ulazak u NATO. U suprotnom, uzaludne su sve ratifikacije Pristupnog protokola. A promjene su potrebne i nužne, to svi znamo. Promjene sa crnogorske i demokratske strane, da ne bude zabune.
U potrazi za odgovorom “o čemu se ovdje radi” crnogorski birač nema lak zadatak. U poplavi političkih poruka i teorija, ne vidi se šuma od drveća, a ni obrnuto. Politička ponuda ima neka nova lica, ali su ideološki i politički okviri već dio naše polu-mlade i polu-demokratske tradicije i folklora.
Opet imamo agresivnu kampanju protiv Crne Gore, sada i definitivno fokusiranu na omnipotentnog Pojedinca kao izvora i uzroka svog zla sa kojim se susrijećemo. Boje su hladne, a poruka uzavrela. Sve se, već je sada jasno, svodi na protest u noći po zatvaranju glasačkih kutija, ili u danima poslije toga. Samo je materijalnu štetu teško predvidjeti. Politički, to je slijepa ulica.
Koalicija Ključ će biti na slatko-gorkim političkim mukama: što i kako sa sobom i među sobom u situaciji kada je agresija Demokratskog fronta zaglavljena u pomenutom ćorsokaku, a kada je partija sa kravatama, evo da i njih pomenemo, jedino “jasna” u tome da želi samostalno u “pobjede, a ne podjele”.
Biće zanimljivo gledati post-izborne pregovore, jer koalicija Ključ nije formirana da bi ostala u opoziciji, niti se njeni vodeći ljudi jednako odnose prema toj ideji.
Malim partijama koje su samostalni nastup pretpostavile zajedničkom, prosječni glasač i njegova koleginica treba da povjeruju da će baš one “sigurno biti dio nove vlasti”. Za to će glasačima biti potrebna velika i nepokolebljiva vjera. Pomoglo bi, vjerovatno, kad bi se tu moglo razlučiti koja je osnovna politička poruka i razlika u odnosu na DPS, ako ih ima.
Što nas logično vraća u skute vladajuće partije i njenog (namjerno?) neoriginalnog “sigurnog koraka”. Tu zaista nema puno nepoznanica, niti nedoumica. Sve je već viđeno i sve smo čuli, više puta. U tome je i snaga i rizik nastupa vladine partije.
Bez ujedinjenog opozicionog fronta i sa usitnjenim potencijalnim saveznicima, bez kojih se može, ako ovi ne dosegnu cenzus, vladajuća partija je sama sebi najveći saveznik i istovremeno najveći protivnik. To je teška i zahtjevna pozicija, koja nosi mnogo rizika i odgovornosti.
Tri posljednje sedmice kampanje će možda donijeti novosti i neočekivane obrte. Kome bi to išlo u prilog, lasno je pogoditi. Ako sve bude “po tragu” koji smo puno puta vidjeti, odlučivaće sitni procenti i to koliko je kandidata ostalo ispod cenzusa. Ako bude dramatike, rezultat će biti lakše predvidjeti.
Interesantni dio crnogorske političke priče počinje pošto uđemo u NATO.
(Autor je predsjednik Cdu)
