Kada se rodio 25. maja 2012, Vuk Grujičić je bio veličine očeve šake. Prstići su mu bili spojeni, oči je otvorio tek poslije 14 dana od rođenja. Imao je probleme sa plućima i krvarenjem na mozgu. Na rođenju je ocijenjen nulom. Ljekari su mu predviđali svega nekoliko sati života. U maju ove godine napunio je četiri godine, ali iskušenja kroz koja on i njegova porodica svakodnevno prolaze ne jenjavaju. Novinari “Blica” družili su se sa Vukom u kući njegovih roditelja na Konjarniku.
Na zidovima i policama cijelog stana postavljene su Vukove fotografije i članci iz novina. Igračke svuda po kući. Vuk sjedi na podu sa majkom Aleksandrom i tatom Stojanom i igra se. Njihov smijeh odzvanja čitavom kućom.
“Vuče, gdje si? Vuče?”, pita njegova mama dok se on krije prekrivši lice rukama. Poslije nekoliko sekundi sklanja ruke i sa osmjehom govori “mama”. Ovaj dječak još ne može samostalno da hoda, slabo vidi, ali zahvaljujući požrtvovanosti svojih roditelja svakim danom napreduje.
- Ljetos su ljekari u Italiji ustanovili da Vuk ima epileptične napade po nekoliko puta dnevno. Takođe, problem sa plućima je i dalje prisutan - objašnjava za “Blic” njegova mama Aleksandra Grujičić.
Višesatne vježbe sastavni su dio jednog Vukovog dana.
- Vuk dnevno vježba šest sati. Dolaze nam fizijatar, logoped, defektolog... Ali i kada svi ljekari odu, mi vježbamo sa njim - priča majka Aleksandra, dok Vuk na sam pomen ljekara rukama pokazuje koliko mu je dosta svega.
- Mi smo, kada saberemo i oduzmemo, tri godine proveli po bolnicama, od četiri godine koliko Vuk ima - dodaje tata Stojan Grujičić.
Ovaj mali borac mezimče je porodice i prijatelja. Međutim, ovaj dječak još uvijek ne može da izađe u park da se normalno igra sa vršnjacima.
- „Red hot čili pepers“ mu je omiljeni bend, ali sluša i Branka Kockicu i sve dječje pjesmice. Kad čuje narodno, rasplače se - kroz smijeh pričaju njegovi roditelji.
Mali borac Vuk Grujičić praunuče je Stojana Grujičića, narodnog heroja iz Drugog svjetskog rata.
