U okviru pozorišnog segmenta FIAT-a, on je juče podgoričkoj publici predstavio svoju „Industriju straha“ (Fear Industry), predstavu za koju potpisuje koncept, scenario i režiju. Ovaj komad, kako su istakli selektori, „istražuje koncept straha i orkestrirane manipulacije kroz ekonomske i političke snage, njenog širenja putem medija i suptilnog upliva u savremeno društvo“.
- Dva glumca i jedan mecosopran otkrivaju „živu arhivu“ strahova XXI vijeka. Danas se plašimo svega - od pčela ubica do droga, nekontrolisanih požara, pedofila, smrtonosnih bolesti, on-lajn špijunaže, ptičjeg grip, starenja, ludih krava, imigranata, antraksa, bora, kolapsa životne sredine i, naravno, da ne zaboravimo, terorista – siže je ovog komada.
Zato smo pitali Vilanda da li je ova predsatva sa brižljivo odabranim muzičkim ilustracijama u vidu arija iz poznatih opera, stvarna slika Evrope danas ili tek njegovo umjetničko viđenje.
- Ima i jednog i drugog. Teško je napraviti apolitičan komad koji nema u potpunosti političku pozadinu. Bili smo oprezni da u ovome ne pređemo tanku liniju između umjetničkog stava, onoga kako mi vidimo sve što se dešava u današnjem društvu – naravno, svjesni političke pozadine - i činjenica. Zato i sam scenario u nekim djelovima više izgleda kao javno izrečeni stav političara, a u drugim kao riječi izbjeglica, dok je između prazan prostor: sve ono što još uvijek ne znamo. Te „praznine“ svako od nas može da interpretira na svoj način.
Nakon što su ovu predstavu izveli na brojnim evropskim scenama, shvata da su on i glumački tim donijeli pravu odluku kada su odlučili da ne govore o, kako potcrtava, „zemljama Balkana, o Palestini i Izraelu, o novim nacinal-populistima i nacionalistima, o Bregzitu i strahu stranaca“.
- Mogli smo da govorimo i o tim strahovima, o tome kako politika zloupotrebljava strah i kako određeni mediji to rade, ali smo odlučili da strahovi u komadu budu više metaforički i prikriveni, jer je ovo stav tek jedne osobe, koji ne moraju da dijele i drugi umjetnici ili grupe ljudi. Vidim mislim da je ti bio pravi izbor, jer je predstava na pravi način prihvaćena čak i od onih koji nijesu bili u prilici da se nađu u nekoj od prikazanih situacija – navodi sagovornik Portala Analitika.
Viland dodaje kako su već par godina na turneji s ovim komadom čiju su realizaciju pomogle institucije i udruženja sa Kipra i iz Njemačke. On dalje podsjeća kako je veoma teško za ljude van Balkana da shvate što se događa na našim prostorima, te da je isti slučaj sa evropskim zemljama koje „teško mogu da razumiju situaciju u Palestini“.- To su samo dva razloga zbog kojih smo sve ostavili otvoreno - kako bismo mogli da ga igramo na različitim mjestima i da svaka scena komunicira s publikom na različite načine: počev od želje da zagrlimo drvo, preko majke koja kaže djetetu da ne ulazi u vodu, do slobode – ili nemogućnosti da budemo slobodni, jer smo napravili kuću koja je opasana velikim zidovima i sigurnosnim kamerama... Tako ljudi ne shvataju da su, u stvari, sami sebe zaključali, da su se izlovali. To je ujedno način na koji nacionalisti gledaju na svijet, jer je njihova želja da se ljudi, države zaključaju i zatvore prema susjedima. Sve smo to predstavili mali metaforama, jer nijesmo željeli da prstom pokažemo kako je riječ o konkretnom političaru, zemlji ili kriznoj situaciji. Izuzetak je, možda, emigrantska kriza, ali ovaj tekst je nastao prije dvije godine, kada se to nije moglo ni naslutiti. Interesatno je vidjeti koliko je naša predstava sada realna, kako smo predvidjeli što će se dogoditi.
Životni put reditelj komada „Industrija straha“ tijesno je vezan sa svime što prikazuje u svom djelu, ali najviše – sa podjelama.
- Rođen sam u Njemačkoj, a na Kipru živim već deset godina. No, situaciju poznajem veoma dobro jer sam odrastao u podijeljenoj Njemačkoj i dobro je imati takvo iskustvo. Na Kipru sam tu situaciju prihvatio razumno, dok sam u Njemačkoj tome pristupao veoma emotivno. Odrastao sam tamo 70-tih godina, u vrijeme kada je postojao Berlinski zid, pa sam sve to doživio vozeći se iz Zapadne Njemačke u podijeljeni Berlin - malo ostrvo unutar Istočne Njemačke. Sjećam se da sam sa roditeljima prolazio kroz ruski sektor, i da su oni bili veoma uznemireni zbog pasoške kontrole, zatim zbog tri sata duge vožnje posebnom obilaznicom prije nego što bi ponovo stigli u Zapadnu Njemačku. Zato veoma duboko osjećam podjele koje nastaju manipulacijom ljudima i filtriranjem informacije na način koji je odredio jedan sistem. Na sličan način se danas zloupotrebljavaju ljudi na Balkanu. Ali, kada otvorite oči i pogledate drugu osobu, shvatate da smo svi isti – ljudi! Jedino što nas razdvaja jesu pojedinci koji nam govore da smo drugačiji. Konačno, veoma smo slični jedni drugima, ali informacije koje se slažu sloj po sloj – počev od okruženja, preko društva, do političkog sistema – stvaraju nam sliku da ste različiti... Sve je filtrirano – ispričao je Viland.
Uvijek željan razgovora i novih saznanja, on dodaje da mu je glavna misija da prenese jednostavnu poruku - kako nijesmo različiti.
- U svakom sistemu postoji mnogo mehanizama, poput društvenih normi, medija, politike, religije, kojima se neprekidno pokušava napraviti podjela među ljudima. Na taj način je napravljena podjela na Kipru, i to još u vrijeme kada je bila britanska kolonija. Ta čuvena maksima „zavadi pa vladaj“ dobro je iskorištena, jer su Britanci radili na tome da se male zajenice na Kipru dignu jedna protiv druge, tako što su im stalno govorili da su drugačiji i da oni drugi predstavljaju problem. Na isti način je podijeljena Njemačka... A mi nijesmo drugačiji – zaključuje ovaj rođeni Njemac sa stalnom adresom na Kipru.
K.J.
Foto: Duško Miljanić/FOTO/nikosia.diplo.de
