Danas: opozicioni dan „D“ - taman posla! Najavljeno je, isčekuje se: danas će „pasti“ odluka na Glavnom odboru Milićeve SNP. Ako u posljednji čas ne bude nekog neočekivanog zaokreta, odnosno novog cijepanja ove stranke, valjda će se znati – ulaze li u širu opozicionu koaliciju sa Lekićevim Demosom i Rakčevićevom Urom. Do izbora je ostalo četrdesetak dana, pa iako predizobrna kampanja nije prekidana (evo ravno godinu:od razapinjanja šatora DF) još nije izvjesno da li poslije dugotrajnog procesa usitnjavanja i stvaranja novih stranaka, napokon došao trenutak ukrupnjavanja. Time bi projektovana DPS dominacija bila (na neki način) poljuljana. Ili će tumaranje i agonija partija koje ne uvažavaju realnost ugroziti ionako krhku alternativu dvoipodecenijskoj vlasti. Da ne pominjemo izglede u poslijeizbornim kombinatorikama.
Dok vrijeme neumitno curi, dan odluke već poprima pesimističko -optimističko, realističko-populističko čitanje. Kao i svaka naša rabota. Dok u SNP-u smatraju da je dvojna koalicija sa Demosom „prirodna“, znači „gotova stvar“, trojna koalicija sa Rakčevićem, zbog ideoloških razlika, upitna je. Ili, možda, nije ukoliko bi došlo do stvaranja šire koalicije, pa pored Ure ušle i neke nacionalne partije srpske orjentacije. Demos i SNP imaju gotovo slične poglede (o ulasku u NATO, recimo), podudarnost pogleda kvari URA čijim bi glasačima bilo teško da se odluče da glasaju za koaliciju u kojoj su SNP i Demos. Za ovu stranku prirodnija bi bila koalicija sa Krivokapićem, Brajovićem, Pajovićem, Popovićem, Bošnjacima, ali tu se otvara čitav krug liderskih predrasuda i pizme. Zar, uostalom, opozicija ujedinjena u mjeri u kojoj je to bilo moguće, ulaskom u Vladu izbornog povjerernja, nije našla koalicioni ključ za predizborni savez: Lekić, Krivokapić i Rakčević kao stožeri za najširu koaliciju? Nije: Krivokapić ide samostalno, što znači – zagovara Vladu državnog jedinstva – a može mu se dogoditi da poljubi vrata parlamenta.
Zašto je važno ako SNP odluči da uđe u veliki opozicioni savez - ne samo sa Lekićem jer bi to tada bio samo „prosrpski blok“ koji bi se borio sa DF-om za prosrpsko biračko tijelo? Ta bi koalicija poprimila građanski prizvuk, pa bi, bez obzira što bi se radilo o nekoj vrsti „neprincipijdelne koalicije“, sinergijom podsjećala na nekadašnju „Narodnu slogu“ liberala i narodnjaka, dijametralno različitih političkih subjekata. U pragmatičnoj politici neprincipijelni savezi su mogući i poželjni, zato što u politici nema vječitih partnerstava već interesa a svež primjer su Krivokapićeva i Đukanovićevo koaliranje. Zar Knežević iz DF uoči odluke o formiranju šire koalicije nije javno upozorio:SNP-u je mjesto sa DF-om prije nego sa Rakčevićem, „osvjedočenim političkim srbomrscem i multimilionerom“. No, u Milićevoj stranci ima dovoljno i onih koji smatraju da je koalicija nužna, a naročito ako ima veliki broj partija u njoj, udruženih sa jednim ciljem: razvlastiti DPS, a to je sada misaona imenica. Po njima bi ta koalicija bila pragmatična, jer bi neutralisala unutrašnje obračune i smanjila rizik od eventualnog ugrožavanja parlamentarnog statusa ove ambivalentne stranke.
Po principu: udruženi smo jači. Tu, međutim,ima jedan problem, pogolemi. Ukoliko je cilj ukrupnjavanja: vlast po svaku cijenu, bez obzira na programe i partnere, birači će to prepoznati i kazniti. Neće pomoći nikakava kontrola izbornog procesa. Stari politički akteri i igrači, i sitni i krupni, poprilično su istrošili svoje političke agende. Pa iako vrijeme neumitno curi, umjesto kulminacije nemoći i verglanja (godinama) istog: zarobljena država, mafijaško gnijezdo, privatna, porodična država- zar nije sazrela svijest da je negativnu kampanju nužno pretvoriti u pozitivnu a mržnju u saradnju. Svako principijelno udruživanje je pozitivan signal da se podjele u opoziciji mogu prevazići a time i šire. Opozicija ima šanse samo ako ide zajedno. Izbori su inače matematika, ali u našem slučaju sa dvije poznate: pitanje državne samostalnosti i evro-atlanskih integracija. Politika je umijeće mogućeg. Zato je Milićeva stranka na potezu.
rtcg.me
