Zakon o raftingu donesen je još 2011. godine, ali veliki broj privrednika koji su se opredijelili za pružanje tih usluga nije uspijevao prikupiti svu neophodnu dokumentaciju kako bi dobili odgovarajuće odobrenje, iako se neprestano pričalo o uklanjanju biznis barijera. Rafteri su bili obavezni da podnose zahtjeve svakoj lokalnoj upravi kroz čije područje prolaze (a Tara pripada Plužinama, Žabljaku, Mojkovcu i Kolašinu), pa je rafting ograničavan na polugodišnji period, izdate licence su se mogle „na prste“ izbrojati...
Zbog svega toga Udruženje raftera Crne Gore „Tara“ obratilo se Ministarstvu prije tri godine s prijedlogom za uklanjanje barijera, rukovodeći se Direktivom EU koja preporučuje liberalizaciju dobijanja odobrenja. Dvije godine se radilo na izmjenama i dopunama Zakona, rafteri su bili aktivno uključeni i, napokon, sve je nedavno ušlo u skupštinsku proceduru, tako da se sad radi po novim pravilima. Teško u praksi No, rafteri su i dalje nezadovoljni.
Predsjednik Udruženja raftera Crne Gore „Tara“ Mićo Grubač kaže da je i ovakav zakon u potpunosti neprimjenljiv.
“ Zakon su u startu kreirali ljudi koji se nikad raftingom nijesu bavili i nijesu mogli poznavati prilike, a ni izmjenama se nije mnogo postiglo. Suštinski gledano, čamac, kao osnovno sredstvo, nije tretiran kako treba. On je definisan kao plovni objekat u saobraćaju, međutim, zna se da svi idu nizvodno, u jednom smjeru, što znači da ga je trebalo prepoznati kao sportski rekvizit, kao loptu, balon, padobran... i od toga početi kreirati pravila. I pošto su stupile na snagu izmjene i dopune ovog zakona, nama turistički inspektor traži knjigu žalbi, da na čamcu za rafting nosimo i spisak putnika, kasa blokove, a to je suludo”, kaže Grubač.
On ističe da je njihov najveći problem „maćehinski“ odnos lokalne uprave.
“O infrastrukturi kakva nam je suvišno je i trošiti riječi, a šta o našoj djelatnosti misli rukovodstvo Plužina najbolje potvrđuje izjava predsjednika Skupštine opštine Milutina Cicmila, koji je izjavio da „jednodnevni rafting Tarom treba ukinuti, jer oni od toga nemaju nikakvu korist“ , riječi su Grubača.
Naselje Šćepan Polje nije uređeno, putevi do kampova na Tari su neasfaltirani, nema odgovarajućeg elektro i vodosnabdijevanja, a zbog svega toga je ogorčen i vlasnik kampa „Grab“ na Tari Veljko Vujanović, koji tvrdi da imaju problema napretek.
“ Riječ je o privrednicima koji su se opredijelili da sopstvenom kreativnošću i preduzimljivošću ostvare prihod za sebe i društvo kome pripadaju. Mi ostvarujemo prihod u najvećem dijelu od turista koji nam donose novac iz inostranstva, a taj novac uglavnom trošimo u Crnoj Gori, investirajući, otvarajući nova radna mjesta, plaćajući dažbine... Nažalost, čini mi se da birokratija ne prepoznaje značaj ove uvozne djelatnosti, a lokalna uprava Plužina pogotovo. Kad čelnici te opštine čak neskriveno iznose stav da im ne treba rafting jasno je o kolikoj konzervativnosti i neznanju pojedinih političara koji rukovode Plužinama je riječ “, smatra Vujanović.
Prema njegovim riječima, na taj način se tjeraju Pivljani na raseljavanje, umjesto da se stvara klima koja bi privukla mnoge mlade ljude da se vrate iz Podgorice i Nikšića i započnu sopstveni biznis, radeći u divnom prirodnom okruženju.
“ Njihovo malo carstvo, kojim upravljaju, otvarajući nepotrebna radna mjesta za svoje birače i rasipajući novac iz budžeta, na njihovo zadovoljstvo funkcioniše dobro. Veći broj lokalnih funkcionera živi u Nikšiću i Podgorici, pa ih naročito i ne zanima da li će stvoriti uslove za mlade kako bi se vratili svojoj postojbini “, kaže Vujanović.
On je dodao da je osnivanje Parka prirode „Piva“ još jedna u nizu zloupotreba propisa koji bi trebali da obezbjeđuju bolje uslove za razvoj turizma.
“ Smislili su novi plan za reketiranje vrijednih privrednika, pa je ove godine na Tari stvorena čitava lakrdija. Sramota me bilo šta su sa svojim rendžerima i improvizovanim, nezakonito postavljenim rampama radili pred turistima, a pomagala im je i policija i tek obustavila svoje djelovanje nakon što smo mi iz Udruženja raftera zatražili od MUP-a da se izjasni po ovom pitanju “, ogorčen je Vujanović.
Sada svaki turista koji se spušta niz Taru plaća tri eura naknadu Parku prirode Piva, dodatni euro je cijena ulaznice, a tri eura se plaća i po čamcu koji plovi od Brštanovice do Šćepan Polja u dužini od oko 12 kilometara, što po turistu ukupno bude oko 4,20 eura. Po svemu sudeći, najnovije izmjene i dopune Zakona o raftingu nijesu umnogome olakšale poslovanje privrednika na Tari. Međutim, činjenica je da će sad nesmetano čamcem moći upravljati skiperi koji imaju licencu IRF (Međunarodne rafting federacije), što do sada nije bio slučaj. Tačnije, do sada ni 20 skipera nije imalu dozvolu predviđenu Zakonom, a nju je izdavala Uprava pomorske sigurnosti. IRF licencu ima većina skipera iz Crne Gore i susjedne BiH, pa su makar u tom dijelu sad zadovoljeni propisi. I, uz to, rafting se, najnovijom odlukom, može obavljati tokom cijele godine, a ne, kao do sada, samo do oktobra.
Pobjeda
