Ljudski glas Fransisa Pulanka, djelo napisano 1958. godine za samo jedan – ženski lik, nastalo je prema istoimenom dramskom tekstu Žana Koktooa iz 1928. Tako je monodrama „prevedena“ u monooperu koja je tokom druge polovine 20. vijeka postavljena na mnogim scenama u svijetu. U verziji Bitef teatra, glavna i jedina uloga je poverena sopranu Vesni Aćimović, koja će večeras nastupiti u Crkvi Svetog Duha od 21 i 30.
Sofija Perović završila je master studije operske režije na Katedri za pozorišne studije na Univerzitetu Pariz 3 – Nova Sorbona, kao i master iz francuske književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu i master iz čembala na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Na sve tri institucije trenutno radi doktorske disertacije. Bila je asistentkinja dramaturga u pariskoj Operi Komik, asistentkinja reditelja u Narodnom pozorištu u Beogradu (Didona i Enej, Persl), asistentkinja Marijam Kleman (Otmica iz Saraja, Mocart). Radila je režiju Monteverdijevih madrigala (X međunarodni festival čemabala). Pred beogradskom publikom debitovala je u junu 2014. godine režijom Monteverdijeve opere Krunisanje Popeje na velikoj sceni Opere i teatra Madlenianum u koprodukciji sa Novom beogradskom operom.
ANALITIKA: U monooperi se pojavljuje jedan glas koji tumači sopran Vesna Aćimović. Kako je došlo do saradnje s ovom umjetnicom
PEROVIĆ: Sjajna umjetnica, ali i vrsni vokalni pedagog, Vesna Aćimović je Ljudski glas već izvodila u Novom Sadu. Vidjela sam snimak njenog izvođenja i veoma mi se dopao, te sam joj predložila da bude dio i Bitefove produkcije Ljudskog glasa, što je ona na moje zadovoljstvo rado prihvatila. Ovo izuzetno zahtevno djelo, kako muzički, tako i scenski, veliki je izazov za izvođača i rijetke su umjetnice koje bi se uopšte odvažile da prihvate ovu ulogu koja traži savršenu vokalnu zrelost u interpretaciji, ali i fizičku kondiciju, jer je neophodno pjevati i glumiti četrdeset pet minuta bez pauze i bez (vokalnog) partnera na sceni.
ANALITIKA: Kojim ste se kriterijumima rukovodili kada ste glavnu i jedinu ulogu povjerili Aćimović? I Kokto i Pulank su insistirali na tome da ovo djelo ne treba da izvodi starija osoba, već „mlada i elegantna“.
PEROVIĆ: S obzirom na to koliko je scenskog i pjevačkog iskustva neophodno za jedan ovakav podvig teško je, a na našim prostorima gotovo nemoguće pronaći mladu pjevačicu koja bi bila na visini zadatka. Stoga je moja sreća još veća jer sam imala priliku da radim sa izuzetnom Vesnom Aćimović koja, uprkos svojim mladim godinama, ima puno iskustva u različitim žanrovima i koja je talentovana i otvorena za scenske eksperimente, što je za reditelja izuzetno važno, pogotovo u djelu kao što je Ljudski glas.
ANALITIKA: Kako monodrama, tako i monoopera za izvođača, ali i za reditelja predstavlja poseban izazov. Koliko je rediteljska odgovornost tim veća jer mora „pomoći“ jedinom liku da održi pažnju publike?
PEROVIĆ: Isto kao što je za izvođača teško da sam iznese čitavu predstavu (iz očiglednih razloga), toliko je ovaj žanr zahtjevan i za reditelja. Najčešće ne sadrži dramski zaplet, već je pretežno ispovjednog karaktera, pa je neophodno takvo djelo učiniti dinamičnim i zanimljivim publici čiju je pažnju u današnje vreme sve teže održati. S druge strane, bilo bi pogrešno ovakvim djelima vještački nametati radnju koju ona ne sadrže i upravo to je najveći izazov za reditelja prilikom rada na ovom žanru. Monoopera, kao i monodrama, Ljudski glas nije tipično djelo svog žanra jer je ona ustvari dijalog iz kojeg je publici predstavljena samo jedna strana, dok drugu gledalac može samo da nasluti.
ANALITIKA: Da li ste imali bojazan na koji način će „opera sa jednim likom“ biti primljena kod publike? Ipak, takve izvođačke prakse su u našem regionu veoma rijetke.
PEROVIĆ: Iskreno, nisam brinula da bi činjenica da je riječ o monooperi mogla da odvrati publiku i umanji interesovanje za ovu operu, jer je Ljudski glas stekao status istinskog remek-dјela širom svijeta. Računala sam i na radoznalost publike, kao i na ljubitelje kako Pulankove muzike, tako i Koktoove umjetnosti. Ipak, iznenadila sam se kada sam shvatila da je Ljudski glas našoj publici bio relativno nepoznat i bilo mi je drago što je naša produkcija doprinijela popularizaciji ovog djela.
ANALITIKA: Na koji način ste u samoj režiji težili približavanju Pulankovog djela auditorijumu?
PEROVIĆ: Naravno da svako dјelo koje postavljam na scenu želim da približim publici, ali ne u smislu praćenja trendova ili podilaženja ukusima publike, već u smislu da je umјetnost u svojoj biti namјenjena svakom pojedincu i zato je kod mene stalno prisutna želja da publika prihvati i razumije ono što sam postavkom nekog dјela želјela da kažem. Ja uvijek polazim od samog djela i onog što ono poručuje i sadrži u sebi. Zatim, tragam za pravim načinom na koji bih njegovu suštinu predočila publici. Tako je bilo i sa Ljudskim glasom. Nije postojala konkretna želja za „aktuelizacijom“ Ljudskog glasa i njegovim približavanjem današnjem auditorijumu i to zato što za tim nije bilo potrebe pošto su teme kojima se ovo djelo bavi danas savršeno aktuelne i stoga bliske savremenoj publici.
ANALITIKA: Da li ste u režiji imali uzore u ranijim, svjetskim postavkama Pulankovog Ljudskog glasa, ili možda Koktoovog dramskog djela?
PEROVIĆ: Jedini uzor koji sam imala bile su Koktoove filmske režije, zbog čega video-projekcija, koju je uradio odličan vizuelni umjetnik Igor Marković, zauzima vrlo značajno mjesto u mojoj postavci Ljudskog glasa. Koktoovi filmovi kao što su Pjesnikova krv, Orfej i Ljepotica i zvijer sažimaju u sebi bogatstvo Koktoovog stvaralačkog duha, a danas se svrstavaju u filmsku avangardu. Koktoov nadrealizam, specifičan tretman filmskih likova, kao i tema ljubavi, smrti i kreativnosti u njegovim filmovima, bili su mi uzor i smijernica pri režiji Ljudskog glasa.
ANALITIKA: Priča o opsjednošću telefonom, kao jedna od tema ovog djela, i danas je aktuelna - više nego što je bila u vrijeme pisanja i dramskog i muzičkog teksta. Koliko Vam je bilo interesantno postavljanje ove problematike u današnji kontekst?PEROVIĆ: Upravo tako. Danas je opsjednutost mobilnim telefonom bez sumnje dostigla vrhunac. Psiholozi su čak ovu pojavu prepoznali kao poremećaj ponašanja koji su nazvali nomofobija. Ovo je jedan od razloga zašto je Ljudski glas i danas aktuelan i blizak publici, pa možda i više današnjoj nego onoj iz dvadesetih godina XX vijeka, kada je Žan Kokto napisao svoju monodramu. Kokto, kao i Orvel čija se djela takođe danas smatraju aktuelnijim nego u vrijeme njihovog nastanka, bio je veliki vizionar i još 1928. godine je prepoznao „opasnosti“ koje sa sobom nosi pojava telefona kao savremenog sredstva komunikacije. Pulankova monoopera premijerno je izvedena 1959. godine i Kokto je za potrebe libreta samo skratio svoj dramski tekst, ali ga nije značajno izmijenio. Meni je bilo fascinantno kako ni danas nije bilo potrebe za prilagođavanjem ovog djela publici XXI vijeka, jer su problematika, teme i dileme kojima se ovo djelo bavi naša svakodnevnica. To su savremeni problemi koji zbog tehnologije postaju još očitiji, kao što su: otuđenost, lažni osjećaj bliskosti s nekim ko nije pored nas, usamljenost, ljubavna patnja i slično.
ANALITIKA: U vašoj postavci je ipak i dalje prisutan fiksni telefon. Zašto niste upotrebili mobilni?
PEROVIĆ: Moj prvi instinkt je bio da fiksni telefon zamijenim mobilnim. Međutim, shvatila sam da ta promjena modela telefona ne bi suštinski izmijenila samo djelo, niti bi zaista doprinijela njegovoj aktuelizaciji. Naprotiv, bilo mi je zanimljivije da pokažem publici, pogotovo mlađoj koja više ne koristi fiksni telefon, koliko su naše dileme i problemi identični onima iz prošlog vijeka. Današnja omladina više ni ne prepoznaje telefon s brojčanikom. Kada se djeci pokaže jedan takav model, oni ne znaju šta je to i baš zato mi je bilo interesantno i izazovno da pokažem da se, osim modela telefona, ništa nije promijenilo. Mi se danas često zapitamo kako smo živjeli prije mobilnih telefona i teško nam je da se sjetimo vremena kada nismo u svakom trenutku bili dostupni za telefonski razgovor. Međutim, u Ljudskom glasu se vidi da smo i fiksnim telefonom mogli da komuniciramo sa različitih mjesta – iz restorana, od prijatelja, iz govornice, i da isto kao i danas, uprkos raznim aplikacijama, ne možemo biti sigurni odakle nas neko zove. S druge strane, bila sam inspirisana estetikom pedesetih godina prošlog vijeka, vremenom kada je komponovana i premijerno izvedena Pulankova monoopera i ta inspiracija je prisutna u scenografiji, kostimima, pa i načinu glume u mojoj postavci Ljudskog glasa, tako da tu nije bilo mjesta za mobilni telefon.
ANALITIKA: Kroz svoje djelo Žan Kokto postavlja razna pitanja. Da li je Vaš cilj bio da ta pitanja aktuelizujete i produbite, ili da ponuditete odgovore na njih?
PEROVIĆ: Ta pitanja se danas postavljaju možda i ćešće nego ikada ranije, pa nije bilo potrebe posebno ih aktuelizovati, ali je zato bilo važno produbiti ih kroz novu režiju, kroz možda drugačije čitanje teksta i iz nove perspektive. Na pitanja koja je 1928. postavio Kokto u svojoj monodrami do danas nisu dati konačni odgovori, a ja smatram da umjetnost i ne treba da ponudi gotove odgovore, već da navede na samostalno razmišljanje i promišljanje, da ponudi različite tragove za tumačenje. Na gledaocu je da nastavi da traga za odgovorima
ANALITIKA: Koliko su, prema Vašem mišljenju, telefon i uopšte savremena tehnologija zaključno sa društvenim mrežama, doprinijeli lakšem pronalaženju puta do „prave osobe“? Ili je sve to, pak, unazadilo traganje za „drugom polovinom“?
PEROVIĆ: Kao i u svemu ostalom, i u ovom slučaju tehnologija ima svoje pozitivne i negativne strane. Postoje primjeri ljudi koji su se upoznali i zavoljeli preko društvenih mreža, pa je možda, ako imamo njih u vidu, prvi korak upoznavanja i pronalažanja olakšan. S druge strane, problem otuđenosti i iskrene komunikacije je produbljen. Stvorila se i neka, opet lažna slika neograničenih mogućnosti, nikada nije bilo tako lako stupiti u kontakt s tolikim brojem ljudi, ali ti odnosi nisu pravi, sve ostaje na površnom nivou. Svakodnevno viđamo ljude koji sjede jedni pored drugih i gledaju u svoje mobilne telefone ne obraćajući pažnju na one koji ih okružuju u stvarnom svijetu. Zbog lažnog osjećaja bliskosti u virtuelnom svijetu s ljudima koje možda ni ne poznajemo još više smo se otuđili od ljudi koji bi zaista trebalo da nam budu bliski, i to je jedan od osnovnih problema međuljudskih odnosa danas.
PEROVIĆ: Junakinja nosi neodređeno ime, odnosno „Elle“ lična zamejenica za ženski rod u francuskom jeziku. Da li je moguće kroz umjetnost, a i kroz postavku ovog djela, učiniti da položaj „Nje“ danas bude vidljiviji?
ANALITIKA: Ovo djelo se ne bavi nekim velikim društvenim pitanjima, ali kroz ovu vrlo intimnu žensku priču govori mnogo o položaju žene, o njenim dilemama, problemima i načinu razmišljanja. Lično smatram da je svako djelo koje se bavi položajem žene – bilo to u društvu, u porodici, u ljubavnom odnosu – posebno značajno. Ljudski glas se bavi najintimnijim ženskim osjećanjima, nedoumicama i nesigurnostima. Uprkos tome što publika voajerski ulazi u njenu spavaću sobu i ima pristup njenim najskrivenijim emocijama i željama, ovo djelo nije ni malo vulgarno, naprotiv.
ANALITIKA: Iz vaše pozicije, ko je Ona danas, a ko bi trebalo da bude?
PEROVIĆ: Ona je pomalo sam Kokto koji je ovo dјelo napisao nakon ličnih ljubavnih razočarenja. Аli, „Ona“ je danas svako od nas, jer se svako od nas bar jednim dijelom može pronaći u njoj. Verujem da je Kokto upravo zato i izabrao da svoju junakinju ostavi bez ličnog imena. A ko bi danas trebalo da bude „Ona“? Vjerovatno neko ko bi iz ovog ljubavno-telefonskog zapleta naučio lekciju.
Boris MARKOVIĆ
