Ne treba zaboraviti da su ranijih godina kroz festivalsku scenu prošla imena poput Iva Pogorelića, Denisa Macujeva, Borisa Berezovskog, Miše Majskog, međutim, u nizu prije svega ruskih pijanista, Nikolaj Luganski ostavio je savim drugačiji, „posebniji“ utisak.
Objektivno, ako treba suditi prema broju posjetilaca, koncert u Crkvi Svetog Duha bio je posjećen do posljednjeg mjesta. Čini se da bi Luganski, da je srećnijih okolnosti, mogao ispuniti još koje veče na Don Brankovim danima muzike. Ako, pak, treba suditi prema reakciji publike, interpretacije su propraćene u maksimalnoj tišini, Luganski je pokupio pažnju posjetilaca i usmjerio je na samu muziku. Čuo se, međutim, poneki uzdah izazvan odsluhom posljednjih tonova. A ogroman aplauz i stajaće ovacije vjerujem da se za Luganskog podrazumjevaju.
Lično, ne želeći da Luganskog poredim ni sa velikim pijanističkim zvijezdama koje su gostovale na KotorArtu, niti sa drugim aktuelnim pijanistima u svijetu, riječ je umjetniku sasvim posebnog, drugačijeg kova. Drugačije je ono što je on zadržao od „stare“ pijanističke škole, koja ne poznaje nikakve efekte – ni one spoljašnje prirode koje se očitavaju na samom izvođaču, ni one unutarnje u samoj muzici. Dakle, Luganski je u garderobi i svemu spoljašnjem sveden, da ne kažem neupadljiv, a može mu se jer ima dar da nadvlada samu muziku. Ne koristi se efektima ni u samoj muzici. Dinamika, čak i kada je forte, nosi pun zvuk, a ne osionost. Sam program takođe nije sadržao elemente populističkog. Bio je to pravi, dvosatni resital sa pauzom, sa klasičnim repertoarom, kapitalnim djelima različitih stilova. A muzički stilovi u interpretacijama Luganskog proizilaze iz samih kompozicija u kojima on pronalazi specifičnost određene kompozitroske poetike. Zato su akordi u Sezaru Franku - Preludijum, fuga i varijacije, op. 18 - bili čvrsti, puni, kompaktni, a opet raznobojni onoliko koliko je tonova sam akord sadržao. Zato je Franc Šubert, iako izuzetno zahtjevan i dug u svojim Empromptijima, bio tako prisan, razumljiv i dopadljiv, sa furioznim ljestvičnim pasažima u kojima se svaki ton u trajanju milisekunde nekim čudom razaznaje. Zato je Čajkovski – komadi iz ciklusa Četiri godišnja doba – bio ruski poeta, a Rahmanjinov sa svojim Muzičkim momentiima, op. 16 kulminacija večeri.
Iz ulga samog pijaniste, mislim da bi se moglo reći, a to se da zaključiti po tome kako je Luganski pristupio svakoj kompoziciji, osluškivao zvukove, kao i po bisevima, da je bio nadahnut, inspirisan atmosferom, da je osjetio energetski naboj kod publike čijem je podsticaju sam doprinio. Riječju, i sam je uživao u resitalu.A ko je u stvari Luganski? Mali Kolja svoj debi, resital pred masom, imao je sa četrnaest godina, a koncert je te 1986. godine snimljen na gramofonskoj ploči. Učio je od najvećih ruskih pedagoga, a do danas ovaj „princ za klavirom“, kakav epitet nosi, objavio je više od 30 albuma. Omiljeni kompozitor i pijanista mu je Rahmanjinov, pa je bilo potpuno očekivano da upravo u muzici ovog autora na KotorArtu dosegne vrhunac povezanosti muzičke interpretacije i emocionalnog djelovanja.
Generalno, Nikolaj Luganski je koncert na KotorArtu priredio za poznavaoce i ljubitelje umjetničke muzike koji nijesu izgubili osjećaj za ljepotu muzičke interpetacije. Činilo se, naime, kao da se sluša muzika sa nekog albuma, davno i znalački izvedenog i snimljenog, ali da taj isti album oživljava tu, pred publikom.
Boris MARKOVIĆ
Foto: KotorArt/Duško Miljanić
