U mišljenju se, u članu 4, iznosi: „Rješenje kojim se predviđa da se u grupu poslova C uključe i odrede koeficijenti za ljekara subspecijalistu, ljekara specijalistu i doktora medicine, odstupa od rješenja sadržanog u odredbi člana 24 važećeg zakona, kojim je predviđeno da se koeficijenti za zaposlene u ustanovi čiji je osnivač država ili lokalna samouprava utvrđuju kolektivnim ugovorom ili drugim aktom uz saglasnost Vlade, po predhodno pribavljenom mišljenju Ministarstva finansija. Iako se Predlogom zakona predviđa izmjena člana 24 stav 1 važećeg zakona i predlaže izuzeće da se od uređivanja keficijenata zaposlenih u ustanovama, kolektivnim ugovorom ili drugim aktom izuzmu zaposleni koji su prepoznati članom 22 zakona selektivno uključivanje pojedinih zvanja na predloženi način, osim što dovodi do međusobne neusaglašenosti odredaba Zakona o zaradama u javnom sektoru (člana 22 stav 1 i člana 24 stav 1) dovodi i do neravnopravnog položaja u odnosu na druge zaposlene u zdravstvenim ustanovama, kao i u odnosu na zaposlene u ostalim javnim ustanovama (prosvjeta, nauka, kultura, socijalana zaštita i dr.) Imajući u vidu navedeno, mišljenja smo da predloženo rješenje da se isključivo za pojedine zaposlene u zdravstvu, ovim zakonom urede koeficijenti za zarade, sa aspekta jednakosti pred zakonom, nije pravno održivo.“, navedeno je u mišljenju vladinog sekretarijata.
U pravnom tumačenju mišljenja se ističe da je u prvom pasusu člana 4, davalac mišljenja iznio tvrdnju da bi uvrštavanje u zakonski tekst koeficijenata za ljekare predstavljalo odstupanje od člana 24 Zakona.
-Ova primjedba bila bi opravdana da Prijedlogom izmjena i dopuna nije predviđena izmjena samog člana 24 Zakona što već u drugom pasusu i sam davalac mišljenja konstatuje. Stoga, kako davalac mišljenja daje kontradiktorne razloge za zaključak koji iznosi, dalje tumačenje ove teze nepotrebno je, jer se očigledno zanemaruje postojanje izmjene koju davalac mišljenja kasnije i sam obrazlaže i u vezi koje daje dopunsko obrazloženje. Upravo u svom dopunskom obrazloženju, davalac mišljenja, predložene izmjene člana 24 Zakona ocjenjuje kao „selektivno uključivanje pojedinih zvanja u Zakon“. Ako bi se ovakvo tumačenje davaoca mišljenja, u odnosu na predloženi tekst, moglo prihvatiti, vrlo lako, došlo bi se do zaključka da su sva zvanja prepoznata Zakonom o zaradama zaposlenih u javnom sektoru selektivno određena i to u odnosu na ona koja nijesu obuhvaćena istim. U daljem obrazloženju davalac mišljenja navodi da bi se ponuđenim rješenjem doveli u neravnopravan položaj ostali zaposleni u zdravstvu, kao i zaposleni u prosvjeti, nauci, kulturi, socijalnoj zaštiti i dr. Iz ovakvog tumačenja proizilazi da se svi zaposleni koji žele kolektivno pregovaranje nalaze u neravnopravnom položaj u odnosu na zaposlene kojima je to pitanje riješeno zakonski. Davalac mišljenja ne obrazlaže zašto volju socijalnih subjekata smatra manjim obimom prava od one utvrđene zakonom. Volja doktora medicine usmjerena je ka tome da svoj status rješavaju Zakonom. Stoga, ocjena da će zakonsko kodifikovanje koeficijenata za ljekare druge kategorije zaposlenih u javnom sektoru dovesti u neravnopravan položaj ni u kom slučaju ne može predstavljati pravnu već političku platformu. Ovakvo tumačenje predstavlja zamjenu teza o ravnopravnosti, jer se upravo doktori medicine, pri donošenju kolektivnog ugovora stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na ostale profesije, jer za razliku od njih, nemaju mogućnost učešća u kolektivnom pregovaranju - navodi se u tumačenju.
Kako se dodaje, ponuđenim Izmjenama i dopunama predlagač je ispoštovao volju svih socijalnih subjekata, reprezentativnih sindikata da status zaposlenih koje predstavljaju (srednji medicinski i nemedicinski kadar) rješavaju granskim kolektivnim ugovorom, i Sindikata doktora medicine da zarade ljekara budu utvrđene Zakonom o zaradama zaposlenih u javnom sektoru.
-Stanovište davaoca mišljenja da će kodifikovanje koeficijenata za ljekare dovesti u neravnopravan položaj ostale zaposlene u zdravstvu ne može se smatrati pravnom ocjenom već diktiranom političkom voljom koja koristi pravnu terminologiju, te ovakvo obrazloženje predstavlja pravni nonsens. Ovakvim obrazloženjem davalac mišljenja očigledno ukazuje da se svi zaposleni koji nijesu obuhvaćeni Zakonom zapravo nalaze u lošijem položaju u odnosu na one koji jesu, što i jeste suština i poruka iskazanog mišljenja. Postavlja se pitanje, da li ovo znači da socijalni subjekti koji svoj status rješavaju kolektivnim ugovorom nijesu jednaki pred zakonom u odnosu na one koji su njime obuhvaćeni, da li isto podrazumijeva da koeficijenti utvrđeni kolektivnim ugovorom moraju biti niži od onih predviđenim zakonom, te da li davalac mišljenja ovakvim tumačenjem principa jednakosti zapravo ograničava i preporučuje obim prava koja zaposleni smiju ostavariti kolektivnim pregovaranjem? Na kraju, davalac mišljenja cijelo mišljenje sumira u definiciji “pravne održivosti“. Međutim, u konkretnom slučaju ovakva definicija je neoprecizna i neupotrebljiva. U pravu postoje jedino zakoni čije su odredbe u međusobnoj koliziji, zakoni koji su u koliziji sa drugim zakonima i na kraju zakoni koji nijesu usklađeni sa najvišim pravni aktom. Dakle u pravu postoji nešto što je u skladu sa zakonom i Ustavom, odnosno zakonito i nešto što nije u skladu sa zakonom i Ustavom odnosno nezakonito. To je nadležnost Sekretarijata za zakonodavstvo. Pravnu održivost ne utvrđuje niti jedan sud ili državni organ već se ovaj termin koristi isključivo kolokvijalno, najčešće u svrhu ukazivanja da propis nije u skladu sa političkim programom naručioca mišljenja-ističe advokat Boris Vujović.
