Rođena je za vrijeme Drugog svjetskog rata – i tada kao i danas šahovske figure su, kaže, na istim pozicijama, ali je sve manje igre i bliskosti među ljudima.
Crnogorska istorija pamti mnoge šampione ali ne toliko i šampionke i to u šahu. Rose Marija Marković prva je crnogorska šampionka u šahu 60- tih godina prošlog vijeka.
Za šah je potreban mir, rezon i ljubav, kaže naša osamdesetčetvorogodišnja sagovornica, igrajući svoju partiju šaha, u devetoj deceniji života, fokusirano i znalački , baš kao prije više od pola vijeka kada je povukla svoj najbolji potez za pobjedu. Njen učitelj je kaže, bila njena majka.
„Majka je bila zaljubljena u šah, mogao je ručak previrat da ona ne čuje. Bio je jedan poštar, nosio je penzije i ona mu nije dala da ide dok ga ona ne dobije, a on je to primijetio, nije imao kad penzije da dijeli, e tako sam ja malo po malo“, kaže Marković.
Do šampionke, Rose, kako je i najčešće nazivaju, prisjeća se dana kada je sa nepunih 20 godina, remizirala sa ruskom prvakinjom Nonom Gabrindašvili. Crna Gora je te 1964. godine dobila prvu šampionku u šahu, sa Cetinja.
„Zvali su me iz Oboda da igram šah u Gradsku kafanu, bilo je 20 tabli, 20 muškaraca, znalo se tad ko voli šah da igra, e ja ne znam je li je ko dobio, mislim da nije, e znam da ja jesam remizirala i to sam zapamtila dobro. Odigrati neriješeno sa prvakinjom Rusije, to ne može biti sreća“, prisjeća se Marković.
Sreća ili znanje, pitali smo jednu od najboljih crnogorskih šahistkinja prošlog vijeka. I u šahu kao i u životu, potrebno je odigrati pametno.
„U šahu se mora misliti. Mora se misliti o svakom potezu, kako svojem, tako i protivnika. Da toliko razmišljamo i u životu, vjerovatno nikad ne bi gubila“, kaže Marković.
Živjela je skromno, u cetinjskoj radničkoj porodici gdje se kako kaže, pošteno zarađivao svaki dinar.
„Radila u preduzeće, nije se smjelo ići na bolovanje, subotom i nedjeljom i sve popodne, nije mi ništa bilo od rada, ali jeste mnogima bez rada. Da smo bili na kakva rukovodeća mjesta rekli bi nešto su (rukom pokazuje kao da krade) ali nismo. Bili smo u proizvodnji, sve s radom, gledala sam to ka svoju kuću, tu sam đecu podigla, kuću napravila, penziju zaradila, kako neću gledati“, istakal je Marković.
Više ništa nije isto, kaže Rose, žene sve češće pobjeđuju i u šahu i u životu.
„Vidim da su se ovi mlađi promijenili i milo mi je zbog toga. Nije žena rob, ona je živo biće, i radi… milo mi je što se promijenilo, u moje vrijeme nije bilo tako no ja gazda i ćuti“, kazala je Marković.
Nekada je skromnost bila osnovna ženska vrlina, kaže Rose. Prisjeća se kada je za protivnika imala jednog od najboljih cetinjskih šahista toga doba, to je kaže, prvi i posljednji put kada je igrala protiv muškarca.
„On se naljutio što sam ga dobila. Nije on ljut što je izgubio nego što ga je žena dobila“, navodi Marković.
Šah je igra koja povezuje ljude a mi nismo više tako bliski kao nekad, ističe šampionka sa Cetinja.
Potrebna je hrabrost da bi se predala partija i priznao poraz, kaže Rose. Iako su pobjedničke partije značajne, njeni najveći šampioni su ipak članovi njene porodice, sinovi i unučad, čime Rose Marija Marković u devetoj deceniji, još svjedoči najboljim potezima života.
