Nakon samo nekoliko godina postojanja, don Branko je preminuo, te je ta 2006. godina protekla u znaku opraštanja od njega, uz samo jedno djelo izvedeno te godine. Mocartov Rekvijem je u čast don Branka izvelo više od 250 mladih umjetnika pod dirigentskom palicom Darinke Matić Marović.
Nakon deset festivalskih godina koje su muzički život pronosile pod nazivom Don Brankovi dani muzike, KotorArt je ovogodišnje trinaestojulsko veče posvetio ovom svešteniku. O deceniji bez Branka a, u stvari, s njim, kao i o onome što je don Branko bio, delao i ostavio u teologiji, umjetnosti i u ljudima samima, govorili su umjetnički direktor Festivala, pijanista Ratimir Martinović, i Brankov brat Antun Sbutega, inače ambasador Crne Gore u Italiji.
Umjetnički iskazi različitih autora nastali su baš ovim povodom – obilježavanja deset godina od Brankove smrti. Tako je prije koncerta otvorena izložba Ex voto Veselina Banjevića u Galeriji „Solidarnosti“, a nakon ceremonijalnih konferansi, obraćanja Martinovića, Sbutege i predsjednika Opštine Kotor Aleksandra Stjepčevića, prikazan je film Don Branko u produkciji Radio-televizije Crne Gore, čiji scenario potpisuje Antun Sbutega, a režiju Raco Nikolić.
Premda scenario prati hronologiju Brankovog života, ovdje nije riječ o biografskom filmu. Ako se o filmu kao umjetničkom djelu u tom slučuaju i da govoriti, on bi se najprije približio dokumentarnom, jer je pored naratorske niti bio fragmentarno korišćen intervju sa don Brankom. Posmatrano s aspekta estetike televizije, ovdje je pak riječ o jednom televizijskom „dokumentarcu“ koji se poziva na faktografiju, povremeno uključuje zaključke u vezi sa stavovima don Branka, a intervju koristi kao artefakt čija je funkcija, zbog izostavljenih hronotopskih podataka, prije svega, dramaturška.
Muzički program predstavio je Festivalski orkestar KotorArta, koji je prvi put dobio čast da nastupi na otvaranju Don Brankovih dana muzike. Predvođen dirigentom Miroslavom Homenom, orkestar je dostojno opravdao povjerenje koje mu je Festival dao. Svirati tri premijere za jedno veče zaista nije jednostavno, a odgovornost je vjerovatno bila još veća jer su među brojnom publikom ispred Katedrale bili i sami autori muzike – crnogorski kompozitori Aleksandar Perunović i Nina Perović, kao i hrvatski kompozitor Ivo Josipović.
Sve tri kompozicije, nastale kao porudžbine KotorArta bile su okrenute don Branku – njemu kao misliocu, njemu kao umjetniku-pjesniku, a kroz tri petnaestominutna djela publika je imala priliku da sagleda svu kompleksnost i raznovrsnost savremene muzike.
Aleksandar Perunović je za svoje djelo pod nazivom Ja sam mrtav sada, vi ste bili prije odabrao slobodnu koncertantnu formu, a solističku dionicu povjerio violončelu, koju je visokopoetično izveo sjajni ruski čelista Dmitrij Prokofjev. Dok muzički materijal izrasta iz idioma dionice violončela na početku kompozicije, koncepciju u cjelini određuje blokovski ogranizovana smjena solo - tutti sa repetitivnim karakterom. U osnovi neoklasičnog usmjerenja, Perunovićeva kompozicija je jasno i pozitivno opredijeljena i prema tonalitetu i prema tematizmu, dok se autor, posebno u veoma poetski izraženoj dionici violončela, (ne)svjesno koristi simulacijom – (možda) partitura Šostakoviča.
Sasvim drugačiji pristup komponovanju ima Nina Perović, koja je predstavila djelo Odrazi, takođe koncertantnu kompoziciju, ali za sopran, orkesar i elektroniku. Atonalno, pa i atematično djelo, koje prati tekst Brankove poezije – njegovih Odraza, svoju preglednost i razumljivost duguje autorkinoj jasnoj ideji o upotrebi literarnog teksta.
Solo je pripao mladoj umjetnici, sopranu Oliveri Tičević, koja je svoju koncertnu karijeru odprilike i započela na ovom istom mjestu, prije deset godina, izvodeći Mocartov Rekvijem. U odličnoj pjevačkoj kondiciji, umjetnica je pokazala snalažljivost u interpretativno zahtjevnim situacijama i autoritativnost u savladavanju nove muzike.
Treće djelo, posvećeno don Branku, napisao je Ivo Josipović, javnosti daleko poznatiji kao bivši predsjednik Hrvatske. Nazvao ga je po don Brankovoj knjizi – Kurosavin nemir svijeta, a u istrumentarijum uključio gudače, timpane i zvona. Ono je po svojoj formi, harmonskom jeziku, tematskom materijalu jasnih granica, orkestraciji gudača ponekad u horskom slogu – bilo najklasičnije te večeri. Kada je riječ o poetici, Josipović se, čini se, u ovom slučaju najviše poziva na „espresionističko-neoklasični pakt“ Stravinski – Prokofjev – Šostakovič.
Sjećanje na don Branka opredmećeno kroz različite umjetničke iskaze imalo je uporište u samom nazivu koncerta – Decenija, nazivu koji takođe referiše i na obilježavanje decenije nezavisnosti Crne Gore.
Boris MARKOVIĆ
Foto: KotorArt/Duško Miljanić
