Ime je dobio po, ko zna kojem po redu, francuskom kralju Luju (Luis), pa se ime grada čita Lujvil. Grad ima blizu milion stanovnika, šesnaesti je po veličini u SAD-u; bilježi stalni rast populacije i postaje jedan od značajnijih gradova u središnjem dijelu SAD-a. Dom je kompanije KFC (Kentucky Fried Chicken) velikog američkog lanca brze hrane. Domaćin je Kentaki derbija, najveće utrke konja u SAD, kao i najveće fabrike bejzbol palica. Građani Lujvila, ali i države Kentaki uopšte, kažu da su proizvođači „jedinog pravog burbona“ (vrsta viskija, koji se pretežno pravi od kukuruza) u Americi. Međutim, Lujvil je svijetu van Amerike poznat još po nečemu: to je rodni grad najboljeg boksera svih vremena - Muhameda Alija.
Pogled izbliza
Ulica Grand avenija broj 3302. Omanja drvena, u roze ofarbana kuća, ne razlikuje se mnogo od drugih u zapadnom gradu države Kentaki. Ali, tu kuću danas obilazi više stotina ljudi dnevno: mjesto gdje je rođen ,,Najveći“ – legendarni Muhamed Ali. Kada je najavljivao da će biti najveći bokser svih vremena – The Greatest - malo ih je vjerovalo visokom, tamnoputom momku iz malenog Lujvila. Životom ispunjenim borbom, ne samo u ringu već i protiv predrasuda američkog konzervativnog društva, Kasijus Klej, kasnije Muhamed Ali, dokazao je da jeste najveći svih vremena.
Vrijeme segregacije
U Lujvilu je, poput mnogih drugih američkih gradova u drugoj polovini prošlog vijeka, vladala rasna segregacija: Afroamerikanci nijesu mogli da idu u iste restorane kao bijelci; svi autobusi su imali odvojena sjedišta, za bijele i „obojene“, svi kafići i restorani za provod u gradu su zabranjivali ulaz Afroamerikancima... To pravilo je važilo za sve. I za olimpijskog šampiona Kasijusa Kleja.
Nakon što se vratio sa zlatnim odličjem sa Olimpijskih igara u Rimu 1960, Kleju, tada osamnaestogodišnjaku, priređen je veliki doček u njegovom gradu – gradonačelnik Lujvila kazao je da je njegova zlatna medalja „ključ od grada“. Ubrzo je mladi Klej shvatio da su to bile samo prazne riječi. Kada je poveo druga u restoran u centru grada, da skupa proslave veliki uspjeh, sreo se sa zidom mržnje i predrasuda.
Po ulasku u restoran naišli su na oštre riječi: „Šta ćete vi ovdje? Ne služimo crnčuge!“ Kasijus Klej je, njemu svojstveno, odgovorio: „Ni mi ih ne jedemo“. Morali su, ipak, da napuste restoran u svom rodnom mjestu. Mladi sportista, teško razočaran nakon incidenta, zavitlao je i bacio olimpijsku medalju u veliku, mutnu rijeku Ohajo.
Muzej
Bilo je potpuno iznenađenje za mene da vidim solitere u Lujvilu, budući da su mi Amerikanci govorili kako je to mali grad. Shvatio sam: Lujvil je mali grad – prema njihovim standardima. Kao da je neko pogurao grad prema vodi, soliteri i sva veća dešavanja su blizu velike rijeke. Tu se iz Lujvila pružaju četiri velika mosta prema susjednom Džefersonvilu u Indijani. Posebno je upečatljiv veliki gvozdeni Big Four most koji je nekada trpio teret vozova, a danas je namijenjen samo za pješake.
Sa jednog od njih Muhamed Ali je bacio medalju. Kasijus Klej je odrastao u zapadnom dijelu Lujvila, u dijelu grada dominantno nastanjenog Afroamerikancima. Kada sam se tamo zaputio, žena koja me je vozila preko Ubera, savjetovala me da „to nije baš najbezbjedniji dio grada“. Ništa od toga nijesam vidio, kraj je manje-više miran, sa skromnim drvenim montažnim kućama, jedna do druge. Kuća u kojoj je Ali odrastao je sada adaptirana i pretvorena u muzej. Na zidovima kuće okačeni su mnogobrojni Alijevi citati, u kući se nalaze i umjetničke slike Muhamedovog mlađeg brata – Rahmana Alija, koji se, između ostalog, takođe bavio boksom. Tura ne traje dugo, nekih pola sata, fotografisanje je zabranjeno. Bio sam u prilici da budem u obilasku sa mnogim znatiželjnicima, pretežno su Afroamerikanci, i moglo se vidjeti sa koliko poštovanja zagledaju svaki detalj. I koliko im znači Muhamed Ali. Sportski heroj i moralni uzor.
Borba
Muhamed Ali nikada nije imao problema da otvoreno govori. U susret kazni od pet godina zatvora i 10 hiljada dolara kazne pride - i vjerovatnog kraja karijere sa 26 godina – nepokolebljivo je odbio da ide u Vijetnam.
- Nemam ništa protiv Vietkonga (komunistički pokret u Vijetnamu). Nijedan Vijetnamac me nije nikada nazvao crnčugom. Odlazak u rat se potpuno protivi učenjima moje religije... Američka vlada mi je garantovala da neću biti ni blizu borilišta, da nikada neću držati pušku, već da ću imati egzibicione borbe radi podizanja morala vojske. Odbio sam, nijesam želio da mladi ljudi budu motivisani u odlazak u rat zbog mojih promocija – tako je govorio Muhamed Ali. Potpuno bijela porota proglasila je Alija krivim. Američka vlada mu je oduzela pasoš, tako da nije mogao da izađe iz države, dok mu je WBC (najveća bokserska federacija i regulatorno tijelo) oduzela titulu i pravo da boksuje. Muhamed nije otišao u zatvor, jer je uložena žalba i plaćena kaucija, ali je ostao uskraćen da se bori u ringu.
Nije ga savladala gorčina, uvijek je pronalazio način da prevaziđe nevolju. Imao je nevjerovatno samopouzdanje, bilo je gotovo nemoguće obeshrabriti ga.
- Ako si sanjao da ćeš da me pobijediš, trebao bi da se probudiš i da kažeš izvini – poručivao je protivnicima u ringu. Na početku karijere mnogi novinari su ga potcjenjivali, nijesu vjerovali u njegove priče, bio je previše bučan za njihov ukus, pa su mu nadjenuli nadimak „Usna iz Lujvila“ ili „Brbljivac iz Lujvila“.
Ali centar
Sve ih je razuvjerio: u borbama protiv Sonija Listona, Džoa Frejzera i – posebno - ona čuvena protiv Džordža Formena. Muhamed Ali se borio sa svim vrhunskim bokserima svog vremena. I sve ih pobijedio. Najbolje mjesto da se čuju priče o Muhamedu Aliju je centar-muzej koji su Muhamed Ali i njegova žena Jolanda otvorili, kako bi sačuvali principe i ideje koje je šampion promovisao. Muzej je blizu centra grada, zauzima pet spratova zgrade.
Tura počinje od petog sprata. Posjetilac treba sam da napravi sebi put do prizemlja. Na petom spratu nalazi se bioskop i nakon odgledanog kratkog filma o životu Muhameda Alija, posjetilac može da krene u slobodnu potragu i šetnju muzejom. Na petom spratu se takođe nalazi postavka o šest principa koje je Muhamed Ali izuzetno cijenio: Poštovanje, Odlučnost, Posvećenost, Spiritualnost, Samopouzdanje, Davanje. I primjeri u kojima Ali sprovodi te principe. U postavci o principu posvećenosti čuju se replike rečenica iz one situacije nakon što je osvojio zlato na Olimpijadi u Rimu. To je praktično uvod u postavku koja govori o borbi Afroamerikanaca za ljudska prava tokom šezdesetih godina prošlog vijeka, i Alijevo učešće u njoj. Na istom spratu nalazi se i „trening centar“, gdje posjetioci mogu da se oprobaju u udaranju „kruške“, mogu da šetaju po ringu, i nauče čuveni pokret „Ali shufle“. Mogu da uporede brzinu svojih udaraca sa Alijevim, da vide kolika je snaga udarca profesionalnih boksera kada udaraju u džak.
Idete onda ka prizemlju: postavka „Osvjetljavanje puta“ – posvećena posebnom događaju kada je Muhamed Ali zapalio olimpijski plamen na igrama u Atlanti 1996. godine. Postavke su praćene fotografijama Howarda Binghama, koji je bio prijatelj Muhameda Alija. Sprat niže nalazi se galerija slikara Leroja Nimana koju krase crteži i slike Muhameda Alija, uglavnom iz njegove profesionalne karijere. I na kraju se stiže do prizemlja, napravili ste cijeli krug životne priče ,,Najvećeg“.
Ako se ikada desi da otputujete i posjetite muzej, moja je preporuka da uzmete njegovu knjigu „Duša jednog leptira“, koju je napisao uz pomoć svoje ćerke Hane 2004. godine. Istočno od muzeja, i malo dalje od rijeke, nalazi se ogromno groblje gdje su sahranjeni svi velikani Lujvila – Cave Hill Cemetery. Upravnik kaže da dnevno više od hiljadu ljudi posjeti grob Muhameda Alija. Kažu da na dan njegove sahrane u gradu nije bilo nijednog incidenta niti nasilja, prvi put u Lujvilu ove godine. Kao da su i nasilnici stali, makar za trenutak, da isprate velikog borca protiv nepravdi i velikog mastora plemenite vještine. Najvećeg.
Vuk ĐURANOVIĆ (autor boravi u SAD u okviru studentskog programa „Work and Travel")
Pobjeda
