TV / Film

Dolja Dragašević-Gavanski: Osvojila je svijet, ali joj je Crna Gora utočište

Dijete „šahovske ljubavi“ Crnogorca i Bugarke. Odrastala u Beogradu i nekoliko gradova Rusije, dok je ljetnje raspuste provodila u Đenovićima kod đeda Vuka. Školovala se na Kembridžu, igrala u zapaženim londonskim teatrima, BBC serijama i flmovima širom Evrope
Dolja Dragašević-Gavanski: Osvojila je svijet, ali joj je Crna Gora utočište
Portal AnalitikaIzvor

Od pozorišta do filma, serija na BBC-iju do najgledanijih sapunica kao što su ,,Emmedale“ i ,,Eastenders“ ime glumice crnogorskog porijekla Dolje Dragašević-Gavanski poznato je britanskoj publici. U predstavi ,,Rock’n roll“ Toma Stoparda, koja je bila jedna od najgledanijih prije nekoliko godina, zablistala je u glavnoj ulozi i izmamila brojne aplauze. Posljednjih godina prisutnija je u filmovima: ,,Putovanje“, ,,Zemlja krvi i meda“, ,,Naša vrsta izdajnika“, ,,Lekcija“. Živi u Londonu sa suprugom i dvoje djece. Rođena je Bugarskoj, a odrastala u Beogradu i nekoliko ruskih gradova. Njen otac, šahista Srđa Dragašević i majka Antonina, nekadašnji šahovski šampion Bugarske, upoznali su se na jednom od turnira. - Moji roditelji su se upoznali na Osmom međunarodnom martovskom turniru u Beogradu, gdje je moja mama kao šampionka Bugarske igrala. Tako sam i ja rođena između šahovskih turnira na Varni. To je grad koji jako volim i za koji me vežu divne uspomene. Zato ga redovno posjećujem.

POBJEDA: Radni put Vaših roditelja Vas je odveo u nekoliko gradova. Prvo Beograd, a zatim gradovi u Rusiji. Kako je bilo živjeti na nekoliko različitih mjesta, adaptirati se, naučiti jezik?

DRAGAŠEVIĆ-GAVANSKI: Odrasla sam u Beogradu, a tinejdžerske godine provela sam u Samarkandu, St. Peterburgu i Moskvi. Moj prvi susret sa Sovjetskim Savezom je bio 1989. u Samarakandu gdje sam živjela sa mojom mamom Ninom. Nijesam znala ni riječ ruskog, a djeca u školi su bila različitih nacionalnosti. Svi su bili jako gostoljubivi i radoznali. Naravno, bio je to veliki kulturni šok za mene, ali sa druge strane ta različita kultura i svi ti ljudi su me inspirisali. Tamo nas je i zadesio pad Berlinskog zida kao i revolucija u Bukure- štu, gdje su tada živjeli moj otac Srđa i brat Vuko. A nije, naravno, bilo mobilnih telefona, niti direktnih veza već smo tek četiri dana kasnije saznali da su dobro. 

(opširnije u Pobjedi) 

Portal Analitika