Trinaesti jul je, dakle, najljepši crnogorski datum – jedan od najsvjetlijih datuma u crnogorskoj istoriji 20. vijeka. To je, ne treba zaboraviti, datum sa kojim rame uz rame može stati samo 21. maj 2006. godine – odnosno referendum o državno-pravnom statusu Crne Gore. I ne kaže se zato nimalo slučajno – da nije bilo 13. jula 1941. godine, ne bi bilo ni 21. maja 2006. godine. A imala je Crna Gora u svom viševjekovnom trajanju i mnogo drugih datuma za ponos – Tuđemil, Carev laz, Vučji Do, Grahovac, Krusi, Martinići. Ipak, samo je jedan Trinaesti jul. U prvom stroju... To nedavno reče i Filip Vujanović, predsjednik Crne Gore, u intervjuu za „Glasnik“ – list SUBNOR-a Crne Gore.
- U nizu velikih istorijskih pregnuća primjeri veličanstvenih civilizacijskih i državotvornih podviga naše Crne Gore u novijem vremenu su 13. jul – svenarodni anifašistički ustanak i obnova državnosti. Crna Gora je 13. jula 1941. godine masovnim ustankom protiv fašističkog okupatora odbacila kvislinšku tvorevinu, a baklja slobode je obasjala put mrakom fašizma okovanoj Evropi. Tih dana su se stvarali temelji nove Crne Gore, na vrijednostima one države koja je Berlinskim kongresom 13. jula 1878. godine postala međunarodno priznata. Svi ovi istorijski datumi i pregnuća dobili su svoju potvrdu majskim referendumom 2006. godine kada je Crna Gora voljom svojih gra- đana obnovila državnu samostalnost i odlučno krenula putem evropskih i evroatlantskih integracija, dajući svoj generacijski doprinos vječ- nom trajanju naše Crne Gore - zaključio je gospodin Vujanović. ,,Listaj goro...“
I zaista – kada je daleke 1941. godine Evropa zastenjala pod fašističkom čizmom, jedino se mala Crna Gora digla na opštenarodni ustanak. Jedino su malom Crnom Gorom odjekivale puške ustaničke i slobodarske. Jedino se ovdje moglo čuti ,,Listaj goro, cvjetaj cvjeće, Crna Gora u boj kreće“ ili ona zavjetna ,,Bez izvora nema vode, nit života bez slobode“. Možda je i zbog toga umni Sartr rekao – da bi i mnogo veći narodi bili ponosni na tako veliki datum. Zato se danas treba sjetiti tog dana „za pjesmu stvorenog“, tih mladih ljudi što su za nas dali svoje živote, tih poprišta iz rata - primjera herojstva – Virpazar, Stražica, Grahovo, Lazine, Breza, Velika Piva, Šarena ploča, Sutjeska, Neretva... Ljubo Čupić, Gojko Kruška, Joka Baletić, Sava Kovačević, Marko Kulić, Milan Spasić, Sergej Mašera, Blažo Orlandić, Vladimir Popović Španac, Krsto Popivoda, Vukica Mićunović, Blažo Jovanović... I mnogi drugi. Znani i neznani. Svi su oni prve lekcije iz revolucije učili na svom rodnom ognjištu. Uz očeve i đedove gusle, uz mudre majčine savjete. Kasnije su ih samo dora- đivali. Kroz trinaestojulski ustanak, kroz četiri godine ratovanja od „Vardara pa do Triglava“. Bez izvora… To potvrđuju i ove tri ratne priče. O braći iz Bandića, o vapaju majke Ljubice Đorojević iz Vira kod Nikši- ća, o čuvenom vjenčanju Pera i Dušana Banovića 13. jula 1941. godine sa ,,puškama i nevjestama“, o čemu je zapis ostao u knjizi ,,Život za život“, koju je objavio OO SUBNOR-a Cetinje 1997. godine. Ovakve i slične priče i dandanas žive u mnogim mjestima ši- » Piše: Jovan STAMATOVIĆ rom Crne Gore. Jer, Crna Gora i borba za slobodu su jedno. Znaju to dobro mještani Bandića koje nije trebalo dva puta zvati kad se išlo u bojeve za slobodu Crne Gore. O tome danas najbolje svjedoče svijetli grobovi na Bijeloj rudini. Nikola Savov Barović, prva žrtva Trinaestojulskog ustanka na ovim prostorima, Nikola i Simo Mrgudov Barović, Savo, Vlado, Radivoje, Veljko i Julka Vukadinović, Radovan, Peko, Novak i Anica, sinovi i šćer Joka Spasojevog Sekulića, Du- šan, Nikola i Marica Savova Barović…
Pa priče o čitavim porodicama iz ovog kraja koje su sa pjesmom ,,Bez izvora nema vode, nit’ života bez slobode“ krenule u rat. Svaka od njih zaslužuje sjećanje. Ipak, ovdje posebno mjesto zauzimaju priče o braći Barović. O Simu – narodnom heroju, Nikoli – narodnom učitelju i Joru – narodnom advokatu. Simo je ostao na Vilića guvnu, Nikola na Sutjesci, Joro je bio najpoznatiji jugoslovenski advokat svoga vremena i zbog toga što je otvoreno podržavao stavove Milovana Đilasa. Sva trojica su jednom zavazda ušla u narodno pamćenje. I tamo ostala. „Majka hrabrost“ U narodno pamćenje ušla je i Ljubica Đorojević iz Vira kod Nikšića. „Majka hrabrost“, kako i danas kažu za nju u Gornjem Polju i susjednim mjestima je ušla u istorijske čitanke onih ratnih godina kad su je Njemci uhvatili zajedno sa dvogodišnjim sinom Ilijom. Njenu zaovu su odmah ubili, a dijete ranili. Poslije toga su ga bacili u vatru. Majka Ljubica je zavapila. Plamen je gutao njeno dijete. Njemci su osuli paljbu i po Ljubici. I kuća je gorjela. Ljubica Đorojević je dopuzala do obližnjeg potoka. Tu je u ranama i najtežim mukama provela šest dana. Ubrzo je umrla.
U Viru se i danas mo- že čuti da su joj posljednje rije- či bile – „moj Ilija“... Trinaestog jula 1941. godine rodoljubi Crne Gore su se vjenčali sa puškama, a braća Pero i Dušan Banović iz Prekornice kod Cetinja i sa puškama i sa „nevjestama“ , počinje priča „Ženidba“ u knjizi „Život za život“. Naime, po pričanju Nikole Banovića, jedinog svata, zatim Dušanove supruge – Joše i Perovog kuma Marka Vučkovića, odmah poslije rata, svadba Pera i Dušana Banovića je bila zakazana za 13. jul 1941. godine, a već 12. jula je stigla direktiva o dizanju ustanka. Na partijskom sastanku podijeljeni su zadaci. Nikola Banović je dobio zadatak da sam pođe za Jošu, Dušanovu buduću suprugu.
U njenoj kući u Bajicama nevjerica – gdje su svatovi? Nikola, jedini svat, je objasnio – danas se čitava Crna Gora diže na ustanak. Moj je zadatak da Jošu odvedem u Prekornicu. Tamo nas čekaju Pero i Anka (Ličanka – kolonista iz Vojvodine), objasnio je. Ostali su već na položajima. Rat je... Prije nego su Joše i Nikola stigli na Prekornicu, Pero i Anka su se već vjenčali. Izlazeći iz crkve i prihvatajući pušku koju je naslonio na ogradu, Pero je rekao – ja se jutros vjenčah sa puškom, nevjestom i revolucijom. Nevjesta je odmah otišla kod svekra i svekrve, a njen suprug Pero je poslije pola sata – poginuo! Bio je prva žrtva u Trinaestojulskom ustanku. Njegov brat Dušan Banović nije ništa znao o bratovoj pogibiji dok se vjenčavao. Čim se vjenčao – pošao je u borbu zajedno sa Nikolom Banovićem. Dvije snahe su živjele kod svekra i svekrve. Držali su ih kao dvije kćerke. Poslije dvije godine, Perov i Dušanov otac Ivo je udao snahu Anku. Kao rođenu kćer. Dušan Banović je interniran u albanske logore, a po povratku je opet otišao u partizane. Poginuo je na Sremskom frontu, gotovo na samom kraju rata. Prije smrti dobio je sina...(Jovan Stamatović, Pobjeda)
