"Tamo sam, zapravo, začet i razvijao se u utrobi moje rahmetli majke, a rođen sam u Bijelom Polju, valjda zato što su mi majčini živjeli tamo, pa se kod njih zadesila kad je došao trenutak", objašnjava on.
Prema dokumentaciji koju ima, bilo je to 29. septembra 1979. godine.
"Tek kad sam napunio sedam nedjelja, doveli su me u rožajsku kuću", priča Aziz S.
... Živjelo se, koliko se „življe" može sjećati dječak između treće do desete godine lijepo. Sa dječje tačke gledišta gotovo - bezbrižno. Prisjeća se Ciča Gliše, u to vrijeme čuvenog danilovgradskog slatkiša; pa sezonskih ringišpila i šarenih cirkuskih šatri; gornjeibarskih kolega njegovog oca i jedne lijepe djevojčice iz komšiluka, a uz to su bili i u istom razredu. Čije je ime, međutim, zaboravio iako je u nju bio zaljubljen. Sve do odlaska...
No, 26 godina kasnije, sagovornik Pobjede se, ipak, prisjeća da odlazak, bilo gdje, nije bila željena varijanta svih u porodici. Komišije su se čudile što će im to? Nit su bili siromašni, niti na bilo koji drugi način ugroženi! A, dvije familije su se složile samo oko dileme je li bolje otići u Sarajevo ili Stutgart?! Majčini su bili za Stutgart. Očevi za Sarajevo.
Pobijedili su majčini, mada je ranih devedesetih „običnom narodu" bilo teško povjerovati da će „puknuti" čak i u Bosni. A posebno u Sarajevu „Indeksa" i Pimpeka, Mirze Delibašića, „Zabranjenog pušenja" i ,,Nadrealista", „Plavog orkestra", „Bijelog dugmeta", SafetaSušića, Ivice Osima, Bogdana Tanjevića.
Za nepuna dva dana sve je bilo spakovano, a već četvrtog, u rano poslijepodne, petočlana porodica našla se u Stutgartu. Ispostavilo se ubrzo da je izbor, što se golog preživljavanja tiče, bio dobar. U sarajevskom paklu za oko tri godine izginuloje desetak očevih najbližih rođaka, a među njima dva brata, petnaestogodišnji bratanić, sestra i njen suprug. Jedna majčina sestra izgubila je devetogodišnju kćerku, a druga muža, djevera i dvije zaove, da bi završila suicidno kao teški psihijatrijski bolesnik, prije 16 godina. Poslije dvije godine, pritisnuta tegobnim životom i nepodnošljivim bremenom tuge, na samoubistvo se odlučila i njegova majka.
Bijes
"Sa nekih dvadesetak i nešto godina osjetio sam da zrijevam, bolje reći starim na meni neobjašnjiv način. Obuzimali su me bijes i neutoljiva želja da se borim, a da nijesam tačno znao ni u odnosu na koga sam bijesan, niti protiv koga sam želio da se borim. Treninge borilačkih sportova karatea i džiu-džice koje sam započeo još 1991. godine doveo sam do nivoa fanatizma, a poslije majčine smrti pridružio sam im još kik-boks, ultima-fajt i tajlandski boks. Svoje tijelo doveo sam do robotizma, a duša mu se potpuno pokorila pa sam sav svoj život sveo na trening kamp koji sam krajem 2006. godine samostalno otvorio u blizini Stutgarta", prisjeća se on.
Prekretnica u životu Aziza S. dogodila se tri godine kasnije. Tokom desetodnevnog boravka u Beču, gdje se održavalo takmičenje juniora licenciranih kik-boks kampova, sasvim slučajno je upoznao tada 52-godišnjeg Jusufa Selimovića, rodom iz Zivinica, inače državljanina Austrije, koji je već tada bio prepoznat kao jedan od najradikalnijih salafista.
"Činilo mi se da sam sreo spasitelja. Svaki susret sa njim i dugi razgovori o Alahu, Poslaniku, Kuranu i uopšte islamu, činili su me ispunjenim sa upečatljivim, a neobjašnjivim osjećajem da su mi se, poslije mnogo vremena, konačno susreli tijelo i duša", prisjeća se sagovornik.
Već sredinom 2011. počeli su da razgovaraju o kalifatu i ISIL-u.
"Malo što sam od te cijele ideje razumio, ali sam kao u transu slušao i upijao svaku Jusufovu riječ, ne postavljajući ni jedno jedino pitanje. Konačno, krajem naredne godine tražio je od mene da pomognem na Alahovom putu i da odem u Faludžu, u kamp za obuku mladih džihadista. I otišao sam iz Beča, preko Turske, marta 2013. Obučavao sam na stotine dječaka od 10 do 16 godina, pune dvije godine. Svojevrsnu „zakletvu" na dvije godine ispunio sam do kraja, i otišao da se nikad više ne vratim", priča Aziz S.
Zločinci
Iako je bio daleko od ratišta, teško su ga, kako svjedoči, pogađala posredna i neposredna saznanja o zločinačkim pohodima džihadističkih hordi; silovanja žena, djevojaka, čak i djevojčica; oružani obračuni „istovjernika" zbog raspodjele plijena; surove egzekucije pojedinaca, ali i cijelih grupa boraca tzv. ISIL-formacija koji su makar pokušali da se suprotstave zločincima. Posebno ga je zgražavao odnos prema bolesnim i teško ranjenim borcima i naročito civilima.
"Sve je to svjetlosnim godinama daleko od Alahovogučenja, Muhamedovog poslanja, od svete knjige Kurana, od vjere i islama", uvjeren je Aziz S.
Sve je to, kaže on, upravo protiv svega toga, a generalno protiv elementarne ljudskosti i duševnosti.
Uz ogroman rizik, po cijenu sopstvene žrtve, pa kakva i kolika god bila, ima namjeru da u narednih nekoliko mjeseci, a najkasnije do kraja godine, objavi i knjigu o svoje dvije godine teških iskušenja i najdubljih razočaranja u navodnom kalifatu.
Drug iz Bijelog Polja
"Sjećam se da sam na ulazu u kamp nadomak Faludže, 19. marta 2013. godine, prvi put sreo Ekana K. rodom iz Bijelog Polja i nekako se u prvi mah obradovao što ću u blizini imati zemljaka", prisjeća se Aziz S.
Ispostaviće se, međutim, da je on trebalo da bude njegova sjenka, da ga uhodi, nadzire rad i ponašanje a povremeno i provocira nudeći mu takozvano „zabrarijeno voće" iz tobož zemljačke solidarnosti.
"Ekan, naravno, nije bio glup, imao je neke vjerske škole, a dobro je govorio i arapski, ali je sa nevjerovatnim samopouzdanjem svakodnevno potcjenjivao moju inteligenciju. Imao je i neki od pojaseva u džudou, valjda braon, što mi je dobrodošlo, pa sam i ja njemu iz zemljačke solidarnosti ponudio individualne treninge i sparinge kojim bi za relativno kratko vrijeme znatno unaprijedio borbenu spremnost", priča Azis S.
Izdržao je tri neđelje, a nakon jednog džudo zahvata (učimata), poslije bacanja, nezgodno je pao i povrijedio se.
"Odvezli su ga valjda u bolnicu i više se nije vraćao. U kampu u kojem je tada bilo između 200 i 250 mladića, nikada nijesam primijetio nijedno tužno lice zbog Ekanove povrede. Vremenom sam saznao da su mnogi teško propatili zbog njegovih nadzorničkih i doušničkih dužnosti", sjeća se Aziz S.
Pobjeda
