Prije godinu dana na Analitici je objavljen tekst "Ivan Crnojević najznačajnija ličnost crnogorske istorije", sada je prilika da se podśetimo zapisa pisaca koji su śedočili da kod Crnogoraca postoji ogroman kult Ivana Crnojevića.
Kult Ivana Crnojevića: Na cijeloj teritoriji plemena vladao je ogroman kult Ivan Crnojevića, Crnogorci su ga smatrali za najrođenijeg:
- Božidar Šekularac predstavlja: "Ta tradicija u crnogorskom životu je toliko jaka da je gospodar zetski Ivan Crnojević smatran, ne za istorijsku ličnost, nego za neposrednog i bliskog rođaka. Tako njeguški knez Savić 1766. godine, u pismu upućenom providuru Emu, kaže da je zemlja na kojoj žive ostala "ot našega djeda Ivana Crnojevića" (Božidar Šekularac, Vladika Vasilije, Obod, Cetinje, 1996, str 21)
- Vuk Karadžić je poslije boravka na Cetinju 1834. god. zapisao: "Ivan se Crnojević u Crnoj Gori i danas tako spominje, kao da je juče bio." (Vuk Karadžić, O Crnoj Gori, Prosveta, Beograd, 1969)
Te 1834. godine, vrlo precizni Vuk, o kultovima među Crnogorcima: kosovskom, kultu Obilića, Karađorđa, Dušana, sv. Save - nije ništa zabilježio.
- Njemački književnik i putopisac Hajnrih Štiglic boravio je 1840. godine u Crnoj Gori i zabilježio što je o Ivanu Crnojeviću rekao njegov pratilac – Crnogorac Ilija Mašov Davidović: "Ona gomila kamenja zacijelo će vremenom nestati; ali sjećanje na Ivana neće proći i neće nestati, baš kao što neće nestati ni ovo kamenje, i prije će presahnuti ova rijeka, nego što će Crnogorci zaboraviti da se njegovo carstvo nekada protezalo sve do sinjeg mora. Tamo preko u brdima, govorio je Ilija, nalazi se jedna duga pećina koja vodi sve do mora; nijedna ljudska noga nije nikada kročila u nju i nijedan čobanin se ne bi usudio da potjera svoje stado u nju, pa makar još toliko bješnjelo nevrijeme u brdima. Jer tamo dolje prebivaju čarobnjaci, koji čuvaju grob slavnoga Ivana...” (Hajnrih Štiglic, Posjeta Crnoj Gori, CID, Podgorica, 2004)
- Rus Jegor Kovaljevski boravio je 1841. godine u Crnoj Gori, zabilježio je ovakav odnos Crnogoraca prema Ivanu Crnojeviću: „... i Ivan Crnojević je mirno i spokojno završio svoj vijek, proslavljen u narodu i poštovan od njega, koji i dan-danas s ushićenjem govori o njemu i njegovim imenom osvještava sve što mu je najbliže srcu.” (Jegor Kovaljevski, Crna Gora i slovenske zemlje, CID, Podgorica, 1999)
- Siprijan Rober je 1844. u Parizu objavio: "Ispod ovog razorenog grada (Oboda) nalazi se u stijeni jedna široka tajanstvena pećina. Tu spava, prema legendi, na krilu vila, otac Crnogoraca, hrabri Ivo, a vile nad njim bdiju, pa će ga jednom probuditi, čim to bude volja božija, da svojim ljubljenim Crnogorcima povrati Kotor i plavo more. Tada će neumrli junak opet na čelu svoga naroda stupiti i protjerati Švabe (nijeme Germane - Nijemce) sa područja otetih od Slovena." (Sazdanje Cetinja, Titograd, 1984, str 152)
Ovu legendu navodi i "Arkiv za povestnicu jugoslovensku, knjiga I" (Zagreb, 1851) na strani 98. Ovu legendu navode i Gabrijel Frile i Jovan Vlahović u knjizi "Savremena Crna Gora" objavljenoj u Parizu 1876.
- Konstantin Petković, ruski konzul u Kotoru (1857-1869), svjedoči: "Zasluge Ivan-bega crnogorski narod nije zaboravio do dana današnjega, sjećanje na njega se sveto poštuje i tom pamćenju su posvećena mnoga mjesta, izvori i bistijerne koje su imale veliki značaj za bezvodno područje kakvo je Katunska nahija, gdje se Ivanbeg uputio poslije pada Žabljaka.” (Konstantin Petković, Crna Gora i Crnogorci, CID, Podgorica, 2005)
- Emil Čakra je bio u Crnoj Gori 1858, pisao je o Ivanu: "Kad munja sevne i grom zagrmi, Crnogorac veli: ljuti se Ivo; kad je suva godina pa po suvom vremenu jednom i dažd udari, onda opet veli: propištao Ivo Bogu pod prestoljem gledajući muku sirotinje, te je nebo suze proronilo; ako se Crnogorac kune, to se kune dušom prađeda Iva; ako mu je uvređeno pravo, to on priziva njega iz pećine da pravdu izrekne, jer on tvrdo drži da Ivo nije preminuo... kad vetar kroz brda zapišti, onda Crnogorac veli: sada Ivo mača oštri. Imade Crnogoraca i danaske koi potvrđuju da ga vide svakog Đurđeva šetati po razvalinama grada Obodnika više Reke Crnojevića kojega on sagradi." (Sazdanje Cetinja, Titograd, 1984, str 216)
Sudeći po ovom zapisu Emila Čakre, Crnogorci su se prema Ivanu odnosili kao prema svetitelju, on je imao kult kakav sveci imaju. I umjesto da njegovi ostaci budu predati CPC koja ga je kanonizovala, njegovi posmrtni ostaci dodijeljeni su crkvi sa śedištem u Beogradu!
- Gabrijel Frile i Jovan Vlahović objavili su u Parizu 1876. poslije boravka u Crnoj Gori knjigu "Savremena Crna Gora”. U knjizi pričaju o Ivanovom kultu kod Crnogoraca i još: "Korita Ivana Crnojevića. Uspomena na Ivana Crnojevića se svuda susreće po Crnoj Gori; njemu se takođe pripisuje zasluga što je otkrio divni izvor koji teče u podnožju Lovćena. Pored prelijepe dolinice koja pruža turistima hlad džinovskih bukava i najsvježije niske trave, nalazi se izvor Ivana Crnojevića. Vode, zaustavljene u jednom podzemnom zidu i sakupljene u nizu izdubljenih drvenih trupaca u obliku korita, tako su svježe da je nemoguće da se u njima drži zaronjena ruka više od nekoliko sekundi. Napominjemo, radi sjećanja, da voda sa Ivanovih izvora uživa neka ljekovita svojstva kod bolesti glavnih disajnih puteva. Ona je aperitiv najvećeg stepena i njen je ukus divan.” (Gabrijel Frile i Jovan Vlahović, Savremena Crna Gora, CID, Podgorica, 2001)
Vuk Karadžić je na samrtnoj postelji rekao - da mu se napiti vode sa Ivanovih korita, da mu se čini da bi ozdravio.
- Bokelj Spiridon Gopčević je 1877. u Lajpcigu objavio knjigu "Crna Gora i Crnogorci”. Ovako piše: "Ono što je Marko Kraljević za Srbe, Hunjadi za Mađare, Kastriota za Albance, Stefano Mare za Rumune i Aleksandar Nevski za Ruse, to je Ivan Crnojević za Crnogorce; na sam pomen imena Ivanbeg, kako ga Turci zovu, njih podilazi jeza. Još se uvijek na Lovćenu pokazuje izvor na kojem se njegov konj napio vode, a kao u slučaju Barbarose i Marka Kraljevića, tako i o njemu legenda kazuje da spava u pećini ispod Ivangrada ili Oboda, tvrđave sagrađene ispod Rijeke Crnojevića, i da će jednog dana ustati i Turke protjerati iz Evrope i ponovo osloboditi Boku Kotorsku i Primorje.” (Spiridon Gopčević, Crna Gora i Crnogorci, CID, Podgorica, 2008)
- Rus Mihail Petrovič Varava, koji je 1900. pośetio Crnu Goru, svjedoči: "Pod imenom Ivana gospodara podrazumijeva se Ivanbeg Crnojević, osnivač Crne Gore, koji se, slično našemu Aleksandru Nevskome, među Crnogorcima smatra nacionalnim herojem.” (Mihail Petrovič Varava, Crnom Gorom, CID, Podgorica, 2002)
- Andrija Jovićević je prije Prvog svjetskog rata pisao da su plemena Ceklinjani, Ljubotinjani, Građani, Dobrljani, Kosijeri smatrala da ih je Ivan naselio u Riječku nahiju, što je vjerovatno i istina, nije bilo nekog razloga da se iz zetske ravnice nasele u taj kamenjar, osim na poziv svog gospodara: "Mnogi od današnjih stanovnika pričaju, da su njihovi preci došli ovdje za doba Ivana Crnojevića, i da ih je Ivan naselio ovdje ili ondje, da im je darovao zemlju i goru, da ih je Ivan doselio, zvao ili kod sebe u službi držao. . . a Ivan Crnojević je jedina poznata istorijska ličnost, o kojoj narod priča s pijetetom i ljubavlju...
Ako će se vjerovati narodnom predanju koje je svaki o svom doseljenju i vremenu doseljenja sačuvao, onda glavno naseljenje ovih krajeva pada u doba Ivana Crnojevića, dakle pri kraju 15. vijeka, onda, kad je pala zetska država i Ivan se povukao u tvrde crnogorske stijene. Tada se sva Crna Gora naselila, glavna masa je onda pribjegla u ove krševe, a docnije ih je sve manje dolazilo. Ne ćemo povjerovati, da su za Ivanova doba došli svi oni, za koje se danas priča, ali je predanje ipak u osnovi istinito i mi mu vjerujemo. . . a što predanje kaže da se to doseljenje izvršilo samo za Ivanova doba, vrlo je pojmljivo, jer svaki želi da svoje pretke dovede u vezu sa istorijskim imenom Ivana Crnojevića čije jedino ime iz davne naše prošlosti i pamti naše narodno predanje." (Andrija Jovićević, Riječka nahija, reprint CID, Podgorica, 1999, strane 96 i 189)
Danas se bar pola Crnogoraca drži novokomponovanih predanja - da su im preci sa Kosova pristigli! - Isidora Sekulić je boravila na Njegušima i primjetila da Njeguši nerado pričaju o odnosima Petrovića i Radonjića jer su svi sa njima u nekoj rodbinskoj vezi, ovako piše: "Začudite li se vi što se nikako ne može znati pravo kako je, tu na Njegušima, bilo i prošlo gubernadurstvo, čudi se i Njegušanin. Ili počne pričati o Ivu Crnojeviću." (Isidora Sekulić, Njegošu knjiga duboke odanosti, Beograd, 1951, str. 33)
Prebačuju li danas Crnogorci razgovor na Ivana Crnojevića? Jesmo li isti narod?
Njegoš je u Gorskom vijencu takođe opjevao Ivana Crnojevića, a akademik Branko Pavićević je ocijenio da je Njegoš Ivana predstavio kao - poluboga.
Kult Ivana Crnojevića vladao je i izvan Stare Crne Gore, svuda na teritoriji plemena: Veliki kult Ivana Crnojevića bio je prisutan i na primorju (kojim je vladao), ali i među śevernim crnogorskim plemenima, koja vjekovima nijesu bila pod direktnom upravom Cetinja.
- Gabrijel Frile i Jovan Vlahović u pomenutoj knjizi pišu i o ustanku Bokelja 1869. protiv Austro-Ugarske. Bokelji su pjevali, klikovali Crnogorce i Ivana Crnojevića: "Čujete li ove udarce groma! To je Crnojević! Evo ga, stiže sa svojim hrabrim i vjernim Crnogorcima. Staće na čelo sokolova, u boj će pred njima da ide.” (Gabrijel Frile i Jovan Vlahović, Savremena Crna Gora, CID, Podgorica 2001)
- D. Ž. Bratinić je u "Godišnjici Nikole Čupića" zanimljivo opisao svoje putovanje od Nikšića do Goranskog. Boravio je na Durmitoru, te piše: "Idući put Jezera, ispred jedne kuće ima od kamena istesana jedna mala stolica, koja nalikuje običnim vladalačkim prestolima. Za nju pričaju da je tu Ivan Crnojević sjedio i odmarao se na večernjoj hladovini." (D. Ž. Bratinić, Iz Nikšića na Goransko, Godišnjica Nikole Čupića, Beograd, 1883, str 237)
Vukić Pulević i Novica Samardžić objavili su u časopisu "Doclea” (br. 4, DANU, Podgorica, 2003, str. 173-188) rad "Ivan Crnojević u crnogorskoj toponimiji”, u kojem su naveli preko osamdeset toponima na teritoriji sadašnje Crne Gore koji su povezani sa Ivanom Crnojevićem.
Ivana Crnojevića Vuk Karadžić pominje i u poslovicama koje je zapisao u Crnoj Gori, pominje se u nekoliko predanja iz Bjelopavića koje je zapisao Petar Šobajić, puno ga pominje Andrija Jovićević u knjizi "Riječka nahija" i ko zna đe se sve ne pominje u izvorima prije I svjetskog rata.
Poslije 1918. gasi se ovaj narodni kult, zamjenjuje se vještačkim kultovima: Poslije I svjetskog rata Crnogorci su uvedeni u školski sistem Srbije i Ivan Crnojević se kao nacionalni junak potpuno zapostavlja. Kult Ivanov zamijenjen je sa nekoliko uvezenih - novokomponovanih, nametnutih, vještačkih, i običnom propagandom raširenih kultova. Neke je raspirio Njegoš - kult Obilića, Karađorđa, Dušana, a neke Srpska crkva.
SPC danas u Crnoj Gori, masovno i uz velika finansijska ulaganja, podstrekuje kult Svetog Save, za koga je sve do 1856. kada je njegov kult počeo da se importuje u Crnu Goru - znala samo šačica kaluđera. Crnogorski narod ni u vrijeme Njegoša ništa o Svetom Savi nije znao, Petar I i Njegoš ga nikada ni pomenuli nijesu.
Nekada se Ivanov kult širio kroz narod, od usta do usta, od sela do sela, na zborovima, danas SPC drugačije pravi kult Sv. Save. Zakupi salu, preklinje narod da napuni salu, plati gostima iz Beograda da dođu - da održe govore, plati kulturno umjetnička društva i glumce da izvedu priredbu, plati zakusku i koktel poslije akademije. I tako stotine akademija, hiljade i hiljade €, sve od para iz Ostroga, od crnogorske muke, od manastira kojeg su Crnogorci i gradili i branili. SPC golim kešom pravi Savin kult, Sveti Sava je do nedavno Crnogorcima bio potpuno nevažan.
