Osamnaestogodišnji Miljan Živković svršeni maturant i lučonoša Gimnazije ''Slobodan Škerović'', koji sa ponosom ističe svoje kučke korijene nedavno je pred punom salom KIC-a ''Budo Tomović'' promovisao svoju monografiju ''Bratstvo Živkovića u Kučima''.
Na početku knjige autor se obraća pokojnom đedu Radomiru riječima: ''Mirno spavaj đede moj, tebe pamti unuk tvoj. Tamo gdje si stao ti, unuk će da nastavi''. Ovaj mladi autor ističe da je posebno ponosan što se u djelu našla i crkvena istorija na Ublima i duhovni život u cijelim Kučima. Među koricama ove monografije obuhvaćeno je bratstvo Živkovića (do skoro Žikovića) od polovine 14. vijeka do danas. To su i četiri ogranka tog bratstva - Adžići, Ljakovići, Đurovići i Ljašovići, kao i Stojanovići, Milićevići, Žikovići, Đurovići, Ilići, Maksimovići, Spasojevići, Mirovići koji su odselili širom bivše Jugoslavije i svijeta. Zapisano je i 125 anegdota o bratstvu Živkovića koje je sakupio od starijih a u kojima je oslikavao pravi karakter bratstva sa svim vrlinama i manama.
Neizbrisiv trag na djetinstvo Miljana Živkovića ostavio je katun Radan na planini Žijevo gdje je kao dječak ljeti ostajao kod đeda Radomira i babe Drage.
''Najljepši dani mog djetinstva provedeni su na toj planini. Upravo ti dani u malenoj gladi (kolibici), bez vode i struje obojeni srećom igrom i bezbrižnošću, obilježili su moj život, ispunili mi dušu ljepotom tradicije i prirode, ucrtali moj životni put i dali mi neiscrpnu inspiraciju za sve što danas radim. Tamo sam se družio sa braćom i rođacima. Tamo nam je đed Radomir, pamtiša, pričao priče i uz gusle opjevao herojsku istoriju predaka. Nikad neću zaboraviti euforiju kada bi otac stavljao kofere u zelenu ''bubu'' što je značilo da krećemo na katun'' prsijeća se Živković.
Da prikupi opširnu građu za istoriografije svog bratstva koju je ispisao na više od pet stotina strana, budućem brucošu Pravnog fakulteta trebalo je više od dvije godine. ''Ovo je prvi put da se tako mlad autor uhvatio u koštac sa ovako teškim i ozbiljnim istraživačkim zadatkom. Monografija zahtijeva interdisciplinarni pristup istraživanju koji podrazumijeva da je morao da istražuje i rasvijetli sve dimenzije društvenog života na tom prostoru'', kazao je Vujošević.
Vođen iskustvom starih latina da ono što nije napisano nije se ni desilo, Živković stavljanjem na papri čuva od zaborava svijetle primejre ljudskosti i odlučnosti svojih predaka u teškim životnim uslovima. ''Narod kojem se osuši korijen sjećanja na svoje junake i vojne pobjede, na svoju istoriju, gubi nacionalno dostojanstvo. Za njega ništa više nije sveto, pa ni žrtve koje su padale da bi on danas uopšte postojao'', kaže Živković.
Miljan je knjigu posvetio bratu od strica Lazaru koji ima cerebralnu paralizu. (Pobjeda)
''Posvećeno jednim tužnim očima koja tuđom greškom postadoše takve. I sve je u njima: i priča i pjesma i pohvala i prijekor i sreća i tuga i čežnja i patnja. Da je život htio drugačije kako bi sve ljepše bilo. Ovo djelo sam napisao inspirisan njima i misleći samo na njih. Za sve neispunjene i teške dane, u ime predaka i u ime potomaka'', navodi se u Miljanovoj posveti. Naglašava da ogromnu zahvalnost duguje rođenom bratu, osmogodišnjem Ognjenu, koji je zbog njegovog rada na knjizi bio pomalo zapostalvjen, kao i majci Ljiljani i ocu Vučini, bez kojih od svega ovoga ne bi bilo ništa.
