Piše: Vladimir VOJINOVIĆ
Stigla je i odjavna Vođina riječ, saopštena u „Živoj istini“. I ne, nije to bilo u stilu „Obama out“. Više u stilu: „Ne žalim ga jer je izgubio, no ga žalim jer se vadi!“
Predśednik CANU, akademik Đurović, pod studijskim reflektorima odgovarao je na pitanja novinara Darka Šukovića. Zahvaljujući toj emisiji, crnogorska javnost napokon je uspjela da se upozna kako s tim netaktičnim i nekulturno neskromnim naučnim „potencijalom“, oličenim u Vođi, tako i s ključnim razlozima neuspjeha projekta izrade Rječnika.
Dakle, nakon gostovanja Momira Đurovića ne treba se dodati niti jedna riječ na teze koje govore o slabome kvalitetu Rječnika. Zašto? Pa isti je to model – onako kako je Momir Đurović branio Momira Đurovića u emisiji, tako i „Rječnik najbolje brani sam Rječnik“. I tačka.
Ali, jedan podatak, saopšten u intervjuu, uzgred, jeste vrijedan pažnje. Čuli smo, Akademija je potrošila na Rječnik, ako je vjerovati i tome podatku, 70.000 eura. Tolike pare potrošene su na knjigu koju u Crnoj Gori i van nje niko ne cijeni i koju će, po svemu sudeći, novo rukovodstvo Akademije umjeti da tretira kako treba. Zato je nervoza Vođe, manifestovana i pred kamerama, velika. Nije ovaj predśednik ostavio za sobom nijedan kapitalni kulturni projekat, iako je davne 2002. godine dospio na čelo Akademije. Otud frustracija – biti 14 godina na čelu Crnogorske akademije nauka i umjetnosti a ne ostaviti u nasljeđe nijedno kapitalno djelo crnogorske kulture. E pa, i za to treba biti talentovan...
Da vidimo, međutim, je li 70.000 eura beznačajna suma novca.
Kad je čuveni britanski lingvista Dejvid Kristal na poziv Instituta za crnogorski jezik i književnost boravio u Podgorici i održao odlično predavanje, saopštio je između ostaloga i ovo: za standardizovanje jednoga jezika potrebno je oko 150.000 eura. Dakle, da su imali znanja i naučnoga potencijala, sami su u Akademiji mogli standardizovati crnogorski jezik, jer para im nikad nije falilo...
Idemo dalje, za 70.000 eura CANU je mogla da kupi komplete udžbenika za 1.000 crnogorskih mališana.
Mogla je, takođe, da finansira i proizvodnju udžbeničkoga kompleta za prvi razred osnovne škole...
Ovako, CANU je bacila pare crnogorskih građana, nastojeći da zadovolji ambicije propalih lingvistkinja, koje se godinama i decenijama u vidu pijavica kače na institucije crnogorske prosvjete i kulture s hiperambicioznim i za njih po svemu neostvarivim projektima.
Vođa, dakle, nije ništa drugo do talac neutaživih ambicija Rajke Glušice i Tatjane Bečanović. I zato je on pomalo i za žaljenje. Jer u svim drugim institucijama i organizacijama njihov „potencijal“ je prepoznat. Samo akademik Đurović nije na vrijeme pročitao poruke koje su mu slali rezultati svih projekata na kojima su ove dvije dame bile angažovane. Ništa mu nije značilo to što su njegove spoljne saradnice u sukobu s cijelom vaseljenom. Ne samo da mu to ništa nije značilo, nego kao da je bio u suicidalnome raspoloženju u trenutku kad je ih imenovao na te pozicije, uprkos tome što je, recimo, Tatjana Bečanović već bila u konstantnim sukobima sa svojim aktuelnim ili bivšim studentima, pa čak i saslušavana pred Sudom časti zbog navodnoga povređivanja nacionalnih ośećanja studenata. Oglušio se Vođa i o informacije koje su govorile da su brojni sukobi na Univerzitetu Crne Gore inicirani od strane toga „magičnog“ dvojca. Đurović, zapravo, nije imao kapaciteta da to razumije. Ali zato će uskoro imati dovoljno vremena da se pozabavi śećanjima na to ko mu je dao preporuke za dvojac. Pa će, ako nakon svega zadrži i status akademika, moći da, poučen negativnim iskustvom, koriguje rad CANU i spriječi buduće pretkabinetske uticaje „recenzenata“ koji su dvojac držali naučno vrijednim.
Jer, Đurović je oslanjanje na dvojac platio žestoko. Ne sa 70.000 eura, nijesu te pare ništa za CANU, nego „prijevremenom“ penzijom i javnom blamažom.
Eto zašto Vođini navodi o neznanju kritičara Rječnika zvuče kao klepet odlazećih kopita kakvoga zaprežnog marvinčeta.
