Terorizam i strategija muve

Ovu strategiju najčešće biraju slabe grupe, čiji kapacitet nije dovoljan da neprijatelju nanese značajniju štetu. Istina je da svaki vid vojne akcije izaziva strah. Ali u konvencionalnom ratovanju strah je samo nusproizvod razaranja, uglavnom proporcionalan udarnoj sili protivnika. U slučaju terorizma, izazivanje straha je sama suština njegove namjere, uz nepojmljivu disproporciju između efektivne snage terorista i straha koji izazivaju.

Promjeniti političku situaciju pomoću nasilja nije jednostavno. Već prvog dana bitke na Somi, 1. jula 1916, britanska vojska je imala 19.000 mrtvih i 40.000 ranjenih. Na kraju bitke u novembru, obje zaraćene strane brojale su ukupno preko milion žrtava, od čega 300.000 poginulih. Pa ipak, ova nezamisliva klanica ni za jotu nije promjenila odnos snaga na evropskom tlu. Bilo je potrebno još dvije godine i mnogo miliona žrtava da se situacija konačno preokrene.

U poređenju sa ratom, terorizam je sitan igrač. Atentati počinjeni u Briselu 22. marta 2016. odnijeli su 31 život. U toku žestoke palestinske terorističke kampanje protiv Izraela 2002 – kada su javni prevoz i restorani svaka 2-3 dana bili mete napada – izraelska strana pobrojala je ukupno 451 poginulog. Iste godine samo u saobraćajnim nesrećama stradala su 542 Izraelca. Neki teroristički napadi, kao što je eksplozija u Panamovom avionu na letu 103 koji se srušio kod Lockerbiea u Škotskoj 1988, odnesu i nekoliko stotina života, a 3.000 poginulih 11. septembra 2001. u Njujorku je u tom smislu pravi rekord. Ali ipak je sve to gotovo zanemarivo u poređenju sa gubicima ljudskih života u konvencionalnim ratovima.

Ukoliko prebrojimo sve – poginule i ranjene – žrtve terorističkih napada na evropskom tlu od 1945. do danas – bez obzira da li su napade izvršile nacionalističke, vjerske, ljevičarske ili desničarske grupacije – i dalje ćemo biti daleko ispod broja žrtava bilo koje opskurne bitke iz jednog ili drugog svetskog rata – kao što je, recimo, 3. bitka za francusku oblast En (250.000 žrtava) ili 10. bitka za Isonzo (225.000 žrtava). Danas na svakog Evropljanina poginulog u nekom terorističkom napadu, njih hiljadu strada od pretjerane gojaznosti ili zdravstvenih komplikacija. Za prosječnog Evropljanina, Mekdonalds je ozbiljnija prijetnja od Isisa.

Čemu se onda teroristi nadaju? Poslije terorističkog napada neprijatelj i dalje raspolaže istim brojem vojnika, tenkova i ratnih brodova kao i prije, putna infrastruktura ostaje netaknuta, kao i fabrike, luke i vojne baze. Pa ipak, ono čemu se teroristi nadaju, čak i kada nanesu materijalnu štetu neprijatelju, je da će neprijatelj – zbog izazvanog straha i pometnje – reagovati nesrazmjerno i pogrešno upotrebiti svoju očuvanu silu.

Računica terorista je sljedeća: usmjeravajući na njih svu svoju moć, pobješnjeli neprijatelj pokrenuće ogromnu vojnu i političku silu. A tada se događaju nepredvidive stvari: prave se greške, čine se zločini, javnost se dijeli, neopredjeljeni dobijaju stav, remeti se politička ravnoteža. Teroristi ne mogu tačno da predvide šta će proisteći iz njihove akcije čiji je osnovni cilj destabilizacija, ali ono što je sigurno je da su im šanse za dobar ulov mnogo bolje u mutnim nego u mirnim političkim vodama.

Zato terorista liči na muvu koja bi da uništi staklarsku radnju. Sićušna i slaba muva nije u stanju da pomjeri ni najmanju stvar. Ali ona će pronaći slona, ući mu u uho i zujati toliko da će ovaj, preplašen, razjaren i bijesan, demolirati staklarsku radnju. To je ono što se događa na Bliskom istoku posljednjih desetak godina. Islamskim fundamentalistima nikada ne bi pošlo za rukom da sami sruše Sadama Huseina. Zato su udarili na SAD, koje su, razjarene nakon napada 11. septembra, uradile njihov posao i uništile staklarsku radnju zvanu Bliski Istok, čije su ruševine od onda plodno tle za svaku vrstu terorizma.

Terorizam nije baš poželjna vojna strategija, jer sve ključne odluke prepušta neprijatelju. Budući da nije pretrpio ozbiljniju materijalnu štetu, neprijatelj poslije napada i dalje ima sve opcije koje je imao i prije. U tradicionalnim oružanim sukobima vojske po svaku cijenu izbjegavaju takav položaj. Njihov cilj nikako i nikada nije orkestracija zastrašujućeg spektakla koji će razbjesneti neprijatelja i natjerati ga da uzvrati udarac. Naprotiv, cilj je da se neprijatelju nanese što veća materijalna šteta i gubici, kako bi se umanjila njegova sposobnost za odamzdu.

Klasične oružane snage trude se da što više oslabe neprijatelja. Dobar primjer za to je japanski napad na Perl Harbur decembra 1941. u kome je potopljen veliki dio američke flote. To nije bio čin terorizma, već rata. Glavni cilj Japana nije bio izazivanje američke odmazde, već uništenje njene flote. Izazvati neprijatelja, a ne lišiti ga pritom nijednog oružja ili bilo kakve mogućnosti odgovora na napad, očajnički je čin, posljednje pribježište. Kada imate kapacitet da neprijatelju nanesete teška materijalna razaranja, nikada nećete izabrati terorizam. Zamislite Japan koji decembra 1941. u želji da izazove SAD potapa američki putnički brod, ostavljajući netaknutom pacifičku flotu u Perl Harburu. Bilo bi to čisto ludilo.

Ali teroristi nemaju mnogo izbora. Preslabi su i bez sredstava da potope nečiju flotu ili nekako drugačije unište neprijateljsku vojnu silu. Oni ne mogu da vode konvencionalan rat. Zato se odlučuju za spektakularne akcije, u nadi da će neprijatelja isprovocirati i natjerati ga na nesrazmernu reakciju. Terorista ne razmišlja kao general vojske, već kao pozorišni reditelj. Pogledajte šta je ostalo u kolektivnom sjećanju na terorističke napade 11. septembra. Svi će vam reći da je Al-Kaida toga dana srušila kule bliznakinje Svjetskog trgovinskog centra u Njujorku. Svi su zaboravili uspješan napad na Pentagon. Kako je to moguće?

Da je operacija 11. septembra bila dio konvencionalne vojne kampanje, napad na Pentagon svakako bi privukao najveću pažnju, jer je Al-Kaidi omogućio da djelimično uništi glavni štab neprijatelja, usput usmrtivši i ranivši određeni broj visokorangiranih rukovodilaca i eksperata. Kako je onda moguće da kolektivno sjećanje veću važnost pridaje uništenju dva civilna objekta i pogibiji berzanskih i kancelarijskih službenika? Tako što je Pentagon jedna relativno niska građevina, dok je Svjetski trgovinski centar bio ogromni falusni totem čije je rušenje izazvalo nezamisliv audio-vizuelni efekat. Svako ko je vidio te slike, nikada ih neće zaboraviti.

Terorizam je zato kao teatar, koji shvatamo intuitivno – o njemu donosimo sud na temelju emocionalnog utiska, a ne materijalnih posljedica. Unazad posmatrano, možda bi Osama Bin Laden više volio da je avion koji je pogodio Pentagon ustremio na neki živopisniji cilj – recimo, na Kip Slobode. Istina, bilo bi manje mrtvih i vojni potencijal neprijatelja ne bi bio načet, ali bi to bio nevjerovatan pozorišni efekat.

Zato i borci protiv terorizma treba da razmišljaju kao reditelji, prije nego kao generali. Za početak, ako želimo efikasnu borbu protiv terorizma, moramo biti svjesni da nas ništa od svega onoga što teroristi čine ne može zaista uništiti. Mi smo ti koji ćemo sami sebe uništiti ukoliko budemo prekomjerno reagovali na terorističke provokacije.

Kada nastoje da nasiljem izmjene ravnotežu političke moći, pritom nemajući nikakve vojne kapacitete, teroristi se upuštaju u nemoguću misiju. U namjeri da postignu svoje ciljeve, oni našim državama šalju jednako nemogući izazov: da dokažu da su stanju da od politčkog nasilja zaštite sve svoje građane, svuda i u svakom trenutku. Ono čemu se teroristi nadaju jeste da će u nastojanju država da ostvare taj nemogući zadatak, doći do nove podele političkih karata od koje će i oni možda imati neke koristi.

Naime, kada država odluči da odgovori na takav izazov, ona uglavnom i uspjeva da zaustavi terorizam. U posljednjih nekoliko decenija mnoge države su uspjele da pobjede na stotine terorističkih organizacija. Između 2002. i 2004. Izrael je dokazao da se primjenom čiste sirove sile mogu savladati i najbrutalnije terorističke kampanje. Teroristi veoma dobro znaju da u takvoj konfrontaciji nemaju gotovo nikakvih šansi za uspjeh. Ali budući veoma slabi i nemajući na raspolaganju vojno rešenje, oni nemaju šta da izgube, već samo mogu izvući dobit. Ponekad se događa da politički haos koji izazivaju anti-trorističke kampanje odgovara interesima terorista. Terorista je zapravo kockar koji je u prvom djeljenju dobio veoma loše karte i koji svoje protivnike ubjeđuje da ponovo promešaju i podjele karte. On nema šta da izgubi – može samo da ućari.

A zašto bi država pristala na novu podelu karata? Kako je materijalna šteta koju izaziva terorizam gotovo zanemarljiva, država u principu i ne mora da se pretjerano obazire na terorizam, a da opet preduzima oštre mjere protiv terorista – diskretne i daleko od kamera i mikrofona medija. Države se najčešće tako i ponašaju. Ali ima slučajeva kada one pretjeraju i reaguju suviše žestoko ili suviše javno, čime pomažu ciljeve terorista. Postavlja se pitanje zašto su države kao takve toliko osjetljive na terorističke provokacije?

Razlog zbog koga države slabo podnose takvu vrstu provokacija jeste to što se legitimitet moderne države zasniva na obećanju da će javni prostor biti zaštićen od svakog vida političkog nasilja. Neki režim može preživjeti i najužasnije katastrofe ukoliko se njegov legitimitet ne zasniva na njihovom izbjegavanju. Nasuprot tome, čak i minoran problem može izazvati pad nekog režima, kada se shvati kao faktor podrivanja njegovog legitimiteta. U XIV veku, epidemija crne kuge pokosila je između četvrtine i polovine evropskog stanovništva, ali nijedan kralj zbog toga nije ostao bez prijestola, niti je ijedan od njih išta preduzeo da epidemiju suzbije. U to vrijeme, naime, niko nije smatrao da borba protiv širenja zaraznih bolesti spada u opis posla jednog suverena. S druge strane, monarh koji bi dozvolio da se u njegovoj zemlji zapati i proširi neka verska jeres, rizikovao je da ostane bez krune i možda bez glave.

Danas neka vlada može sasvim mirno da zažmuri na nasilje u porodici ili seksualno nasilje – pa čak i onda kada ono dostiže nesagledive razmjere – prosto zato što to ne podriva njen legitimitet. U Francuskoj, na primjer, ima preko hiljadu prijavljenih slučajeva silovanja svake godine. Ali silovatelje i nasilne muževe niko ne smatra egzistencijalnom prijetnjom državi jer, istorijski posmatrano, država nije uspostavljena na obećanju da će iskorjeniti seksualno nasilje. Nasuprot tome, daleko ređi slučajevi terorizma doživljavaju se kao fatalna pretnja, zato što su tokom posljednjih stoljeća moderne zapadne države temeljile svoj legitimitet na eksplicitnom obećanju da će iskoreniti političko nasilje unutar svojih granica.

U srednjem vijeku, političko nasilje bilo je sveprisutno. Moć upotrebe sile bila je ulaznica na političku scenu. Onaj ko nije raspologao silom ni za šta se nije ni pitao. Ne samo plemstvo, već i čitavi gradovi, razna esnafska udruženja, crkve i manastiri – svi su imali svoje vojske. Kada bi, na primjer, smrt nekog crkvenog velikodostojnika izazvala sporenje oko nasljednika, nerijetko bi sukobljene strane – monasi, lokalna vlastela ili uznemireni susjedi – posegnule za oružjem i tako riješile nastali problem.

U takvom svijetu terorizam nije imao razloga za postojanje. Svako ko nije bio u stanju da nanese značajniju štetu, bio je praktično zanemarljiv. Da je 1150. godine šačica muslimanskih fanatika ubila nekolicinu civila u Jerusalimu, zahtjevajući da Krstaši napuste Svetu zemlju, prije bi izazvali opšti smijeh nego opšti strah. Da bi bili ozbiljno shvaćeni, trebalo je, za početak, da zauzmu jedno ili dva neprijateljska utvrđenja. Naši srednjevekovni preci nisu mnogo marili za terorizam: imali su daleko preča posla.

U moderno doba, centralizovane države postepeno su smanjile nivo političkog nasilja na svojim teritorijama, a u posljednjih nekoliko decenija, zapadne zemlje su ga svele gotovo na nulu. U Belgiji, Francuskoj ili SAD, na primer, građani mogu slobodno da se bore za kontrolu nad gradovima, preduzećima ili drugim organizacijama, pa čak i za kontrolu nad vladom, bez potrebe pribjegavanja čistom nasilju. Upravljanje stotinama milijardi eura, komandovanje stotinama hiljada vojnika, stotinama brodova, aviona ili nuklearnih bojevih glava, prelazi od jednih do drugih političara bez ispaljenog metka. Ljudi su se veoma brzo navikli na takav način funkcionisanja i smatraju ga svojim prirodnim pravom. Zato se čak i sporadične pojave političkog nasilja – koje povremeno odnesu nekoliko desetina života – doživljavaju kao fatalni napad na legitimitet, pa čak i opstanak države. I mali novčić bačen u prazan sud napraviće ogromnu buku.

Upravo to i objašnjava uspjeh terorističkih mizanscena. Država je stvorila ogroman prostor oslobođen od političkog nasilja – koji djeluje kao rezonantna kutija koja pojačava dejstvo svakog, pa i najmanjeg oružanog napada. Što je manje političkog nasilja u nekoj državi, to će njeni stanovnici biti više zatečeni nekim terorističkim činom. Ubijanje trideset ljudi u Belgiji privući će daleko više pažnje od ubijanja stotina ljudi u Nigeriji ili Iraku. Paradoksalno, dakle, upravo zato što su uspjele da zauzdaju političko nasilje, moderne države su posebno ranjive kada se suoče sa terorizmom. Teroristički čin koji bi u nekom srednjevjekovnom kraljevstvu prošao nezapaženo, modernu državu će daleko ozbiljnije uzdrmati, jer će je pogoditi pravo u srce.

Uporno ponavljajući da neće tolerisati političko nasilje unutar svojih granica, država je danas prosto primorana da svaki čin terorizma smatra apsolutno neprihvatljivim. Građani su se, sa svoje strane, već toliko navikli na potpuno odsustvo političkog nasilja, da teatar terora u njima budi atavistički strah od anarhije, kao da je čitav društveni poredak na samoj ivici sunovrata. Nakon vekova krvavih sukoba, uspeli smo da se izvučemo iz crne rupe nasilja – ali osjećamo da je ta crna rupa i dalje tu i da strpljivo čeka da nas ponovo proguta. Nekoliko užasa i zvjerstava – i eto nas kako, makar u mislima, ponovo u nju upadamo.

Kako bi odagnala te strahove, država je prinuđena da na teatar terora odgovori teatrom bezbjednosti. Najefikasniji odgovor na terorizam temelji se nesumnjivo na dobrom funkcionisanju tajnih službi i diskretnoj akciji uperenoj protiv mreža koje služe finansiranju terorizma. Ali ljudi to ne vide na televiziji, na kojoj su i te kako dobro vidjeli dramu terorističkog rušenja kula bliznakinja Svetskog trgovinskog centra. Država zato osjeća obavezu da priredi spektakularnu kontra-dramu, sa još više dimnih i pirotehničkih efekata. Umjesto da djeluje smireno i efikasno, ona će pokrenuti oluju, koja će ponekad ostvariti najluđe snove terorista.

Na koji način država treba da se suprotstavi terorizmu? Da bi bila uspješna, ova borba treba da se vodi na tri fronta. Vlade bi prvo trebalo da se posvete diskretnoj akciji protiv terorističkih mreža. Mediji bi zatim trebalo da izbjegavaju padanje u histeriju. Teatar terora ne može da funkcioniše bez marketinga. A mediji mu često daju besplatnu reklamu: o terorističkim napadima se izveštava opsesivno, uz često preuveličavanje stvarne opasnosti, jer takvi senzacionalistički prilozi doprinose tiražu i gledanosti daleko više nego prilozi o, recimo, klimatskim promjenama.

Konačno, treći front ove borbe je smješten u našoj imaginaciji. Teroristi su ušli u nju i koriste je protiv nas. U našem malom mentalnom teatru, mi iznova i iznova puštamo slike terorističkih napada 11. septembra ili briselskih atentata. Na svakih stotinu ubijenih, stotine miliona nas zamišlja da se u svakom žbunu krije neki terorista. Građani i građanke treba da smire svoju maštu i ugledaju prave razmere pretnji. Naši unutrašnji strahovi podstiču medije da se opsesivno bave terorizmom, a naše vlade da reaguju na neprimeren i nesrazmeran način.

A šta tek reći o nukleranom ili biološko-hemijskom terorizmu? Šta bi se dogodilo da su oni što proriču apokalipsu u pravu? Da terorističke organizacije dođu u posed oružja za masovno uništenje, kojima bi, kao u konvencionalnom ratu, mogli izazvati razaranja nesagledivih razmera? Kada se to bude dogodilo – ako se ikada dogodi – država kakvu danas poznajemo biće sasvim prevaziđena. A u isti mah će i terorizam kakav danas poznajemo prestati da postoji – poput parazita koji umire zajedno sa organizmom domaćinom.

Ukoliko sićušne organizacije koje predstavljaju šačicu fanatika budu bile u stanju da zbrišu čitave gradove i ubiju na milione ljudi, javni prostor više neće ostati ispražnjen od političkog nasilja. Politički život i društvo u cjelini doživjeće radikalan preobražaj. Teško je pretpostaviti na šta bi tada ličili politički sukobi, ali sigurno ne bi bili ni nalik različitim kampanjama terora i kontra-terora s početka 21. veka. Ako 2050. godine svet bude prepun nuklearnih i biološko-hemijskih terorista, njihove žrtve će se prisećati današnjeg zapadnog sveta s nostalgijom prožetom nevericom: kako su ljudi koji su bili toliko bezbedni mogli da se osećaju tako ugroženima?

 

Autor teksta Yuval Noah Harari (39) je stručnjak za srednji vijek, posebno za krstaške ratove. Rođen u Izraelu u porodici libanskih Jevreja, od 2003. predaje na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu. U Francuskoj je nedavno objavljena njegova knjiga „Sapiens: Kratka istorija čovečanstva“, koja je prevedena na 40-ak jezika.

 

Yuval Noah Harari, NouvelObs.fr, 31.03.2016.

Preveo sa francuskog Ivan Šepić

Peščanik.net, 15.06.2016.