Piše: Milenko A. PEROVIĆ
Niko razborit i upućen ne može vjerovati da je rukovodstvo Crnogorske akademije nauka i umjetnosti imalo časnu namjeru kad je odlučilo da načini Rječnik crnogorskoga jezika! Samo prije devet godina – kada se lomilo pitanje o ustavno-pravnom normiranju crnogorskoga kao službenog jezika – CANU je organizovala skup s namjerom dokazivanja da crnogorski jezik ne postoji. A onda je – preko noći i ispotiha – odlučila da radi na rječniku „nepostojećega“ jezika! Ljudski je promijeniti mišljenje i priznati grešku. Ljudski je smoći snage pa priznati da se o nekoga ili nešto grdno ogriješilo! A CANU se grdno ogriješila o jezički, kulturni i duhovni identitet Crne Gore i Crnogoraca. Štaviše, ogrešivanje je postalo njenim trajnim karakterom. Bez obzira na to, pravo na promjenu mišljenja i radikalno „preokretanje u duhu“ ne može se uskratiti ni Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti. No u zajednicama koje imaju kultiviranu sposobnost razlikovanja dobra i zla, sticanje toga prava podrazumijeva ispunjenje dužnosti otklanjanja štetnih posljedica njenih ranijih djelovanja, nadoknadu štete ili bar javno izražavanje žaljenja zbog njih. Tako nalažu principi prava i morala, ali i etos nauke i umjetnosti! Tako nalaže uljuđenost! Nažalost, u CANU se nije tako razmišljalo. Ona očito slijedi neke druge principe. Ničim nije pokazala da se – u svom „revolucionarnom“ mijenjanju stava prema crnogorskom jeziku – pokajala i istinski preobratila zbog doskorašnjeg negiranja crnogorskoga jezika.
Da je to uistinu tako, pokazala je odluka CANU da joj glavni posao na Rječniku rade nikšićke „montenegristkinje“. Ne samo na slavističkim katedrama po svijetu, nego i u stručnoj i laičkoj javnosti Crne Gore, te osobe poznate su isključivo po tome što su 2009. godine doživjele potpuni naučni i stručni debakl u pokušaju standardizacije crnogorskog jezika. Pod imenom crnogorskoga jezika, one su negirale crnogorski jezik! Pokušale su jezičkom biću Crne Gore podmetnuti standardološko kukavičje jaje „paljanske“ verzije srpskoga jezika. S osobama bez istinski čvrstih i trajnih znanja i uvjerenja o osnovnim pitanjima montenegristike kao glavnim nosiocima rada na Rječniku, CANU je odmah otkrila da je ne rukovode plemenite namjere! Prvim tomom Rječnika CANU je pokušala na brzu ruku oprati vlastitu intelektualnu, političku i moralnu biografiju. Od vodeće anticrnogorske institucije šćela je – bez traženja oprosta od Crne Gore za sve ono što je činila protiv njene slobode i nezavisnosti i bez muke vlastitog preobraćanja, žaljenja, griže savjesti i kajanja, pa i bez ozbiljnijih unutrašnjih kadrovskih promjena – postati, tobože, glavnom procrnogorskom duhovnom institucijom. U mirakuloznom „preobraćanju“ izvjesno nije vodila misao o dobrobiti Crne Gore, nego isključivo vlastito snalaženje „snalaženja u novim uslovima“, u neminovosti procesa vraćanja Crne Gore vlastitoj izgubljenoj identitetskoj duši!
Da su namjere CANU s radom na Rječniku crnogorskoga jezika bile plemenite, pojavu njegovog prvog toma zakonomjerno je trebalo čekati još nekoliko godina. Izrade djela s velikim leksikografskim pretenzijama nalaže pažljive i dugotrajne intelektualne, duhovne, organizacijske i kadrovske pripreme. Ništa od toga CANU nije obezbijedila. Naprotiv, Rječnik je djelo nedopustive i zbržene improvizacije. Za intelektualnu Crnu Goru uvredljivo je uvjerenje CANU da joj s takvim Rječnikom može podvaliti! Nije najveći problem u njemu što sadrži zapanjujuće mnogo grešaka različitih vrsta. Nije ni što se njime šćelo parazitirati na rezultatima rada onih koji su uspješno izvršili standardizaciju crnogorskoga jezika i utemeljili valjanu montenegristiku na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Glavni problem Rječnika u tome je što se u njega nastanio velikosrpski zloduh institucije u kojoj je rađen. Rječnikom je CANU samo još jednom pokazala da ne može preskočiti vlastitu śenku. Neće to moći sve dok postoji, pa sve i da se popunjava „najcrnogorskijim Crnogorcima“ raznih generacija! Davno je ona stala na sugreb!
Od čega se sve CANU mislila oprati ovim čemernim Rječnikom?Prvo. CANU je od osnivanja živjela razrokim intelektualnim, političkim i moralnim životom. Ako se ostave po strani pojedine crnogorske intelektualne i stvaralačke ličnosti koje su bile na visini poziva akademika, kao i pojedini vrijedni naučni poduhvati, Crnogorska akademija u povijesti svog postojanja nije bila središtem onoga najboljega što jedan narod može pośedovati u intelektualnom i kreativnom smislu. Naprotiv, namjera da se bude isturenim odjeljenjem Srpske akademije nauka i umjetnosti najčešće je oblikovala osnovnu svrhu njenog postojanja. CANU se nije afirmisala kao glava naučne racionalnosti i tvoračke kreativnosti Crne Gore, nego kao visoki regrutni centar permanentnog jezičkog, kulturnog, naučnog i identitetskog obezglavljivanja Crne Gore. Zamisao da u istoj instituciji – tobože, u ime smisla za crnogorsku realnost i „prevazilaženja dubokih podjela“ – mogu pomireno egzistirati ono procrnogorsko i ono anticrnogorsko, mogla je biti samo nepogrešivom formulom kojom ono crnogorsko neminovno mora gubiti! CANU je živi primjer kako je Crna Gora gubila, jer je držala i obilno hranila najotrovniju guju u njedrima!
Drugo. CANU je sebi dozvolila luksuz da „preživi“ čak i kad su iz nje 1981. godine istupili Mihailo Lalić i Radovan Zogović, dva najveća crnogorska književnika poslije Njegoša! Shvatili su da tu više ne pripadaju, jer su u CANU navalili mediokriteti kojima je bilo malo što imaju političke funkcije, nego su šćeli biti – „naučnici“ i „umjetnici“. Jednom narušena mjera stvari decenijama se popraviti ne može, nego se stropoštava niz padinu negativne selekcije!
Treće. Kada je SANU sačinila „nedovršeni dokument“ memorandumske velikosrpske pripreme za razvaljivanje Jugoslavije i veliko ludovanje, CANU je pokazala visoku spremnost da učestvuje u ratnom ostvarivanju smjernica iz „dokumenta“. Niđe kao u CANU, čak ni na Palama, ideolozi Memoranduma nijesu imali iskrenije sljedbenike. „Humanisti“ iz CANU do današnjeg dana nijesu se śetili da izraze žaljenje zbog „dubrovačke epopeje“, Vukovara, Srebrenice... A i kako bi kad je mjera „odanosti srpstvu“ bila i ostala jednim od glavnih kriterija prijema u njezino članstvo.
Četvrto. CANU je ratnih godina u članstvo primila i čovjeka koji je od beogradskog „Štaba“ bio direktno zadužen za radove na uništavanju Bosne i Hercegovine i stvaranju „velike Srbije“. Zbog toga je bio izbačen iz Akademije nauka i umjetnosti BiH. Nikad se CANU nije distancirala od njegove „humanitarne“ djelatnosti, iako mu je ime diskretno uklonila sa spiska svojih preminulih članova!
Peto. Skupom na Cetinju 1993. godine CANU se trajno „proslavila“ u radu na posrbljivanju Njegoša. Gospodsko Cetinje kazalo je tada „časnim starinama“ šta misli o njihovim alhemijskim „njegošološkim“ radovima.
Šesto. Brojnim zaslužnim crnogorskim stvaraocima nikada nije bilo mjesta u CANU, valjda zbog nedostatka „odanosti srpstvu“. Važi to i za one u dijaspori koji su iz Crne Gore: Špiro Kulišić, Veselin Simović, Veljko Bulajić, Krsto Papić, Mirko Kovač, Ćamil Sijarić, Živko Nikolić, Dado Đurić, Gajo Petrović, Danilo Pejović, Marko Vešović, Velimir Milošević, Božidar Sekulić, Veljko Kovačević, Marina Abramović, Jole Stanišić, Miodrag Karadžić, Gojko Janjušević i Veljko Radović.
Sedmo. CANU se sramno kalkulantski držala u cijelom referendumskom procesu sticanja državne nezavisnosti Crne Gore! Čak joj do današnjih dana ne pada na pamet da promijeni svoga krajnje neobičnog predśednika. Kao živi primjer obrazovanosti, kulture, uljudnosti, retoričkog dara, patriotizma i odanosti svojoj domovini taj čovjek kao da je izronio iz kakvog montipajtonovskog skeča.
Osmo. Godinama su akademici CANU fingirali ozbiljni naučni rad s „naučnim projektom“ o „Crnoj Gori u 21. vijeku“. I zaista, za velike pare – obaviješteni tvrde oko milion i po eura – Crnoj Gori su prodali hrpu neupotrebljivih banalnosti!
Deveto. CANU se stavila iznad pravnog sistema Crne Gore odbijanjem da primijeni Zakon o Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti. Sevap bi bio da joj Crna Gora uzvrati na isti način i stavi je izvan svoga pravnog sistema.
Rječnik se popraviti ne može, jer se CANU popraviti ne može!
