Piše: Jelena ŠUŠANJ
Hajde da pričamo o ljubavi... Onoj bajkovitoj ljubavi, koja se završava čuvenim „živjeli su srećno do kraja života“, što obično podrazumijeva skladan brak. Brak opet podrazumijeva zajednicu muškarca i žene (!), zasnovanu radi porodičnog života, kako nam saopštavaju leksikografi CANU, dodajući uz tu odrednicu ustaljene veze riječi: građanski (civilni) brak – brak sklopljen pred građanskim vlastima; divlji brak – zajednica muškarca i žene bez zakonske potvrde; mješoviti brak – brak sklopljen između muškarca i žene koji su različite vjere, rase ili nacionalnosti; morganatski brak – brak osobe iz vladarske ili plemićke porodice sa osobom iz nižeg staleža; razvod braka – zakonsko poništenje braka; crkveni brak – brak sklopljen u crkvi.
Zanimljiv izbor riječi u cijeloj odrednici. Počnimo od kraja, zbog bliskosti dosadašnjoj tematici ove polemike. Znači li isticanje samo crkvenoga braka da se oni što ne pripadaju Crkvi mogu vjenčati samo civilno ili živjeti u „divljem braku“? Ili možda trebaju vjeru mijenjati da bi se vjenčali prema božjem zakonu? Nijesu autori Rječnika još stigli do slova Š, pa ne možemo provjeriti ima li šerijatskoga zakona u Akademijinoj viziji objektivne stvarnosti. I kakav je to divlji brak?! Vanbračna zajednica u Crnoj Gori definisana je važećim Porodičnim zakonom i izjednačena s bračnom „u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa“. Ako Zakon prepoznaje taj vid odnosa, ako takva zajednica u današnjoj Crnoj Gori nije ništa strano, ništa neobično, ništa sramno, naprotiv sve je više parova koji ne žele papirima dokazivati svoju ljubav, zašto CANU aktuelizuje ovako anahrone sintagmeme? Njihova ustaljena veza riječi danas uopšte nije ustaljena. „Divlji brak“ odraz je prevaziđenoga doba i stanja svijesti, ta je konstrukcija arhaična koliko i naslov Rječnika CANU. U 21. vijeku ona se ne koristi. S druge strane, u 21. vijeku vrlo je aktuelan jedan drugi sintagmem, koji su leksikografi CANU, u svojoj građanskoj nastrojenosti i demokratičnosti, preskočili da primijete. Je li moguće da medijima i stručnoj literaturi nijesu naišli u ni na jedan tekst o istopolnim zajednicama! Biće da to nijesu „pravi“ mediji ili vrijedni tekstovi, dostojni ulaska u korpus CANU. U Rječniku postoji morganatski brak, a istopolnoga nema?! Nema u Crnoj Gori morganatskih brakova, niti ih je kad i moglo biti, ali ima onih koji žive u istopolnim zajednicama i onih koji to žele. Ali u Rječniku CANU istopolna ne može biti čak ni vanbračna zajednica! I za „divlji brak“ strogo je precizirano da je to isključivo veza muškarca i žene.
Pokušala sam da shvatim zašto nema pomena istopolnoga braka. Prvo sam pomislila da je razlog taj što crnogorski zakon još ne priznaje istopolne brakove. Ali to ne može biti, jer se rječnik ne radi u skladu sa zakonima, već u skladu s onim što u jeziku postoji. Uostalom, crnogorski zakoni (i ne samo crnogorski!) ne priznaju ni brak više od dvije osobe, a Rječnik CANU donosi odrednice: biandrija – bračna zajednica jedne žene s dva muškarca i bigamija – bračna veza jedne osobe sa dvije osobe suprotnog pola, dvobračnost (obje bez ijednoga primjera, znači da ih nijesu našli u korpusu?). U analizu valjanosti ovih definicija i „suprotnosti“ u njima neću ulaziti. Ne može razlog izostanka istopolnih zajednica biti ni štamparska greška, čime odgovaraju na gotovo sve dosadašnje kritike. Štamparska je taman koliko i u primjeru u kojem se pominje „džamija s bogaljastim minaretom“. Možda iz CANU žele poručiti da ako nema riječi za neki koncept, onda ni samoga koncepta nema, dakle ni data pojava ne postoji?! A da „to“ ne postoji, da nije oduvijek postojalo, ne bismo se danas divili ni onakvoj antičkoj umjetnosti, ni Mikelanđelovim skulpturama, ni Leonardovim slikama, uvaženi leksikografi CANU.
No i ne čudi da nema pomena istopolnih brakova, kad ljudi gej, lezbijske i biseksualne orijentacije ili oni koji svoj seksualni identitet još istražuju – po tumačenju CANU ne mogu ni da se vole. Izgleda da je CANU svoj deskriptivni rječnik doživjela previše normativno pa je definicijom glagola voljeti normirala ljubav samo za „društveno prihvatljive“?! Evo ko ima pravo i kako da voli u Akademijinu Rječniku: „voljeti – 1. a. osjećati naklonost, ljubav prema nekome ili nečemu: ~ djecu; ~ roditelje; ~ domovinu. (...) b. osjećati ljubav prema osobi suprotnog pola.“ Citat je vrlo precizan: da bi bila voljena, osoba mora biti suprotnog pola! U definiciji povratnoga glagola navedena je Đilasova rečenica, valjda kao potvrda da ljubav dva muškarca može biti samo bratska: „voljeti se – osjećati uzajamnu ljubav, naklonost, privrženost. – Govorilo se: vole se kao Blažo i Golub. (Đil. II)“
Možda Akademija i njeni stručnjaci za izradu Rječnika ne vjeruju, ali u Crnoj Gori ima i onih koji ośećaju naklonost i ljubav prema sopstvenom polu. Oni su nečiji prijatelji, nečija đeca, nečiji partneri i ljubavnici, a u svijetu i nečiji supružnici i roditelji. To su oni koji su lani u Glavnom gradu održali Paradu ponosa, kojom je Crna Gora pokazala spremnost da se uvrsti u red društava koja poštuju pravo na različitost i jednakost u toj različitosti. Građanska Crna Gora pokazala je tada diskontinuitet u odnosu na neka minula vremena kad se brojem pośečenih noseva sticao društveni prestiž.I još nešto, premda ne volim skraćenice koje se odnose na ljude, ne volim govoriti o nekome kao o pripadniku RAE populacije, niti kao o pripadniku LGBTIQ populacije. To obezličava ljude o kojima se govori. Ali te skraćenice postoje u našem jeziku, u medijima i u stručnoj literaturi. Ne znam koliko je Crnogorska akademija upoznata sa značenjem akronima LGBTIQ, naročito sa razlikom između onoga B i onoga I. Ako je biseksualnost dvopolnost, što je onda interseksualnost? Nek i to bude samo dobronamjerna napomena za razmišljanje za buduće tomove.
Toliko o ljubavi, a sad o drugim demonima, uz osvrt na nježniji, ljepši pol, zapravo u skladu s tipskim definicijama leksikografa CANU kad su žene u pitanju: osvrt na ženske osobe pripadnike nježnijeg, ljepšeg pola. Pomenuću samo neke primjere vezane za riječi koje se ne tiču žena i ženskih karakteristika, ni pozitivnih ni negativnih, dakle koji su se mogli (i trebali) izbjeći. Riječ blejati, pored dva neutralna primjera, kontekstualizuje se i trećim (što nije baš uobičajeno, najčešće se navode jedan ili dva, biva i da se primjeri ne navode): „Reci onoj ženturači da ne bleji, jer će biti druge!“ Odrednica vrlobućice u značenju „odjednom, smjesta (prilikom tjeranja nekoga na grub način, uz psovku i guranje)“, koja usigurno spada u opšti, koine jezički sloj s izrazitom frekvencijom, zavrijedila je da se nađe u opštem rječniku crnogorskoga jezika, možda baš zbog jedinoga primjera koji je prati: „Naljuti se kad ga ču kako laje ka ženetina i izbači ga vrlobućice.“ I imenicu bojler prati neočekivana kontekstualizacija iz djela Dušana Đurovića: „Žene su čudne, traže da im muž kupi bundu, frižider, električni šporet, usisivač, bojler, mašinu za pranje, sve što spada u elektrifikaciju...“ Vizija žene iz ženskoga ugla data je primjerom iz pera Slavice Perović uz glagol biti se: „...jurimo karijere, bijemo se s drugim ženama oko muškaraca koji to ne zaslužuju, sve misleći da smo utekle ženskoj sudbini.“ Zar je to prikaz žene u savremenom crnogorskom društvu? Ženetina koja laje? Ženturača koja bleji? Zavisna od muža, od kojega očekuje da joj kupuje garderobu i kućne aparate? Bije se s drugim ženama zbog muškaraca? Da ne pominjemo primjer o crkvenom blagoslovu koji se traži za razvod od žene jer je nerotkinja. Pamtim kad su neki članovi redaktorskoga tima bjesomučno detektovali ženomrštvo, pa me prilično začudilo kako je njihovo budno redaktorsko oko dozvolilo ovakve primjere...
Umjesto da priznaju grešku i povuku svoj Rječnik iz opticaja prije no što se vidi da nije samo unižena nauka, da nije povrijeđen zdrav razum, da nije obesmišljena ustavna jednakost svih građana, no i promovisani stereotipi protiv kojih se bori savremeno društvo, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti upornom ćutnjom i ignorisanjem kritike zapravo aminuje sve što je njen leksikografski tim leksikološki ozakonio.
Rječnik zaista može poslužiti kao dobar predložak za kakvu kulturološku studiju. A što bi nam ona donijela, plašim se i da zamislim.
(Autorka je angažovana na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju)
