Sa "rječnikom", kao i riječju, imamo muke. Sjećam se kada me je jedan dobri prijatelj, u sred rasprave o našim nesređenim i nesrećnim jezičkim problemima, zamolio da mu objasnim zašto se "pretjeruje" i sve "ijekavizuje".
Kako to misliš, pitam ga, ni za jednu takvu rabotu ne znam. Kako ne znaš, evo su i rečnik počeli da zovu "rječnik"!
Tužna je to priča, naravno, kada i ljude sa najvišim zvanjima, morate da podsjetite da je naziv rječnika Vuka Stefanovića Karadžića bio upravo - "Srpski rječnik" i da, uzgred budi rečeno, u tome rječniku ima vrlo malo ekavskih riječi. Zašto je danas standard tog jezika ekavica (pa se, kako inače i treba, u Srbiji na ijekavskom ne može ni predavati u školi, niti govoriti u ime države ili na medijima), treba pitati lingviste i istoričare. Zašto se kod nas ne poštuje bar taj jezički standard, treba pitati one koji bi trebalo da o tome brinu. Svi sjede u Vladi, nema za to druge adrese.
Za naše potrebe utvrdismo da bar "rječnik" nijesmo izmislili, no je to Vuk sa fesom ispravno zapisao. Ko tu čiji jezik zbori, ili je zborio, lako je vidjeti.
Ono što se ovih dana dešava oko Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika u izdanju CANU je vrh ledenoga brijega crnogorske političke i kulturne zbilje. Ili nekulturne, svejedno.
Jasno je da su mnoge natuknice napisane pogrešno, na način i uz primjere koji ukazuju na stanovitu zlobu i lošu namjeru. Da ih je jedna ili dvije, našlo bi se neko opravdanje i objašnjenje. Ovako, stvar upravo vonja na guranje crnogorske kulture, istorijskog iskustva i znanja u kalupe anti-crnogorskih mitova, revanšizma i providnog prekrajanja bliže i dalje prošlosti. Anti-fašizam, jedan od postulata crnogorske istorije, usmjeriti na pominjanje Mihajlovića? Lukavo, nema što.
U pravu su oni koji su podigli uzbunu i koji traže da se povuče prvo izdanje. Da ne gubimo vrijeme: pravo zbore ljudi, ma koje vjere i nacije bili, uključujući nas bezbožnike. Šteta tog papira i uloženih para, ali se to mora učiniti. Reciklirati celulozu, dakle, da ne bi ostale zapisane i potvrđene stare nacional-šovinističke zlobe i uvrede, reciklirane kroz neuke i nekorektne definicije i pogrešne primjere. Papir trpi sve, ali Crna Gora ne smije to više da trpi.
Ono što je u tom neslavnom poduhvatu najvažnije dobili smo, vjerovatno nenamjerno, kao objašnjenje kroz javnu reakciju jedne od autorica, inače kandidatkinje za visoko državno namještenje, ne u poljoprivredi, već baš u našem obrazovanju. Saznali smo da je svaka kritička riječ o Rječniku zapravo borba da se ne govori o korupciji i brojnim drugim problemima! Ta je teza upravo fantastična u svojoj "naivnosti"! Ona je direktno povezana sa onom tlapnjom da je svaki pomen crnogorskih nacionalnih i državnih interesa zapravo - apologetika vlasti. Ili, preciznije: odbrana ovakvog rječnika je upravo proizvod tvrdnje da je pomen crnogorskog i Crnogoraca - nacionalizam. Dobro smo i prošli, mogao je rječnik biti vas na ekavskom, jer bi to "nerviralo crnogorske nacionaliste", kako je gorepomenuta/dotična umjela da objasni svoju interesantnu jezičko-političku misiju. Uzgred: što o tome misli njeno udruženje građana, ako misli?
Na kraju, kada se sve razgne: prvi tom Rječnika je, zapravo, jasno iskazana podrška konceptu tzv. "nacionalnog pomirenja". Sve sporne definicije i objašnjenja se savršeno uklapaju u projekciju da Crnogorci i crnogorski Srbi budu "zajedno", tj. da se "pomire".
To što bi, u tom svjetonazoru i političkoj projekciji, takvo "zajedništvo" i lažno pomirenje, zahtijevalo da se Crnogorci vrate u velikosrpsku mitomaniju i političko-kulturni obrazac koji podrazumijeva konfrontaciju i antagonizaciju sa svima ostalima s kojima živimo, ne brine autore i apologete prva tri slova Rječnika.
Reciklirati, dakle, "dok smo na vrijeme"!
Autor: Miodrag Vlahović - predsjednik cdu
