Piše: Miodrag VLAHOVIĆ
Simbolika vazda ispadne namjerna, mada se često čini slučajnom. Ovoga je puta ,,slučajnost“ zaista neprijatno prikladna, ali i prikladno iritirajuća za pojedine predstavnike naroda u crnogorskom parlamentu.
Usred istorijskog dešavanja u Skupštini, koje to nije, kako rekoše grlati opozicionari iz Demokratskog fronta, jer je nova privremena vlada, naravno, obmana, potrefilo se da premijer kasni na zasijedanje, zauzet ceremonijom puštanja u pogon postrojenja za reciklažu otpada. Pomenuta vlada, samim tim kašnjenjem, odjednom postaje pitanje od najvećeg značaja, a kašnjenje predsjednika Vlade neoprostiva greška.
Promptno se rađaju razne teorije zašto nema ,,šefa režima“, koje još brže bivaju reciklirane u nove teorije zavjere. Četvrtina naše parlamentarno-vanparlamentarne opozicije, koja je naredna da prinese plemenitu žrtvu, zarad svih nas, i uđe u Vladu, ekspresno postavlja ultimatum: ako se gorepomenuti ne pojavi u 15.30 po srednjevropskom vremenu, propade posljednji pokušaj da se spasi demokratija u Crnoj Gori. Prođe i ta ura i - ništa.
Naravno. Za to vrijeme, navodni pisac naše Deklaracije nezavisnosti, povlači, nevoljno, jedini mogući potez: odlaže se sjednica! E viva, ,,još jedan prođe dan, uzburkan k’o more...“ Još jedna prekrižena brojka na kalendaru, a 21. maj je tako blizu! Zastave čekaju, ta ceremonija je važna, najvažnija! Saznaćemo, dok ovo budete čitali, sve o razlozima, poljoprivrednim, personalnim i političkim, što se zbilo. Vjerovatno još jedna personalno-politička drama. Poljoprivreda je dramatičan resor, po definiciji. Šalu na stranu, mada je sve već pretrpano neozbiljnošću i diletantskim gomilama, skupštinska rasprava je, u posljednja dva dana, bila nadasve interesantna i poučna.
Čuli smo, još jednom, odavno sažvakane i prežvakane, upravo reciklirane ideje i stavove, od kojih zdanje crnogorskog parlamenta odjekuje evo skoro trideset godina. Začudo, te izanđale fraze, prozivke, optužbe i neizbježni procenat uvreda, ovoga su puta zvučale gotovo kao nove. Oni što su, kao Cipras, skinuli kravate, ponovili su, da se ne zaboravi: nezavisnost je prevara. Referendum je pokraden. NATO ne! Titulom ,,izdajnika“ se sada kite, još s kravatama, oni koji su političku karijeru gradili proglašavajući druge izdajnicima.
Kako prije dvadeset i više godina, tako i prije nekoliko mjeseci. Spiker, sa značkicom, i dalje je usamljen na braniku domovine; istina - ni kriv, ni dužan, jer svi znamo da nije bio ni prvi, a još manje jedini, kad je trebalo i bastalo. Crnogorska politika pati od recikliranih misli i potrošene retorike.
Najčudnije je kad se iznošeni i potrošeni modeli nekome čine originalnim i svježim. Niti antidržavna opozicija umije i može da dođe na vlast, niti je ova druga umješna da razluči nacionalne i državne prioritete od dnevne politike. Pripadnici vladajuće većine, ni krivi, ni dužni, posmatraju kako se vrli opozicionari samokažnjavaju. To im se, moguće je, čini dobrim.
I jeste dobro za njih. Nakratko. Lutanje i nepametno srljanje onih kojima je stalo do Crne Gore i njenih interesa je loše za sve nas. Te pogrešne staze su uvijek duže no što treba. Nastavak sjednice slijedi.
(Autor je predsjednik Cdu)
