Dijalog nije prekinut 19. februara, iako to tako želi da prikaže Krivokapić, pokušavajući da stvori iluziju da bez “medijatora-moderatora” nema dijaloga.
Na njegovu veliku žalost, dijalog je nastavljen. Razgovaralo se uprkos njegovoj sujeti, njegovim opstrukcijama i samozavaravanju da je on jedini koji ima mandat, da se dogovara u svoje i u ime cijele opozicije. Nastavljen je uprkos namjeri da predstavi crnogorskoj javnosti da je dijalog od strane Brisela povjeren njemu, da se vodi zbog njega i njegove već izgubljene pozicije predsjednika Parlamenta. Iako je umišljao da su neki od učesnika u dijalogu samo na mobi za odbranu njegove funkcije i njegovog ega.
Svakim danom je sve očiglednije da je Krivokapić naučio samo da sluša sebe; da voli da je jedan jedini, pa i kad je jedan među jednakima kao što bi trebalo sada da bude. Samo da bude prvi. Da bude u prvom, a ne u 14. minutu dnevnika, što mu je jedan od važnih razloga za prigovor Javnom servisu.
Nastavkom dijaloga bez njegove uloge, politički subjekti su mu jasno stavili do znanja da nije bio ni medijator ni moderator dijaloga, već uzurpator, a vrijeme je pokazalo da je i manipulator.
Kada se radni tekst Sporazuma od 19. februara, o kojem govori Krivokapić, kompjuterski, lišeno emocija i bilo čijih političkih potreba, uporedi sa najnovijim tekstom, prikazuju se 103 revizije dokumenta.
Imajući u vidu 103 revizije dokumenta sporazuma, postoje tačno 103 razloga da se Krivokapiću jasno u brk kaže da ne govori istinu kako se nije ništa promijenilo od 19. februara.
Najmarkantnije razlike u odnosu na tekst na koji se on poziva su brisanje stavova:
- Sporazum potvrđuje očuvanje postojeće rukovodne strukture Skupštine i svih njenih oblika rada;
- Prisustvo predstavnika opozicije sa pravom na konsenzus-supotpis u poslovnim subjektima u većinskom državnom vlasništvu;
- Zahtjev za ostavkama postojećeg uređivačkog tima Informativnog programa RTCG, na čelu sa direktorkom TVCG;
- Stav kojim se traži odlaganje lokalnih izbora u Tivtu za oktobar.
Pravljenje političke magle ovakvim tvrdnjama koje odmah dobiju 103 kompjuterska demantija i suštinski važne izmjene, dešava se paralelno sa najnovijim pokušajima dogradnje teorije političkih sistema, uvodeći novu kategoriju “stabilnih izbornih procesa”. Valjda smo do sada imali “nestabilne” izbore kojima je on dobijao poziciju predsjednika Parlamenta, i valjda zbog te “nestabilnosti” sada neće da se odrekne te funkcije, ni kada je postao očigledna manjina.
I ovaj neuspjeli Krivokapićev pokušaj priloga političkoj teoriji, samo je skretanja pažnje s činjenice da se neumitno nazire kraj njegove funkcije. Htio ne htio, s tim će se morati suočiti.
