„Dugo se ne vidjesmo, je l’ da?! Mi ćemo svirati, vi ćete gledati. Drago mi je da sam ponovo sa vama“ – ovako je proslavljeni hrvatski i svjetski glumac Rade Šerbedžija pozdravio podgoričku publiku u maju 2013. godine, na koncertu u KIC-u „Budo Tomović“.
I ovaj put ga u naš glavni grad dovodi ljubav prema poeziji i muzici, ali i novo izdanje njegovih memoarskih zapisa „Do posljednjeg daha“, koje je ovih dana objavljeno u izdanju „Nove knjige“. Baš večeras Rade će u Gradskoj knjižari potpisivati primjerke ovog djela, a već sjutra, na Dan žena, održaće koncert na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta.
Na posljednjem koncertu u Podgorici izgledalo je da je Šerbedžija otpjevao cijelu svoju mladost, boemstvo i iskustvo. Ovoga puta, kako je izjavio u ekskluzivnom intervjuu za Pobjedu, prirediće novu muzičku avanturu, sa starim i novim pjesmama.
Najavio je i skoro štampanje najnovije knjige „Zelena karta“, u kojoj će se baviti periodom koji je proveo u Americi. Ekskluzivni izdavač za Crnu Goru i region biće „Nova knjiga“ iz Podgorice, koja je i omogućila oba njegova koncerta i predstavljanja u Crnoj Gori. Štaviše, prema posljednjim najavama, u organizaciji „Nove knjige“ Šerbedžija će do kraja godine održati još koncerata u našoj državi.
POBJEDA: Koliko toga drugačijeg će se desiti na sjutrašnjem nastupu u Crnogorskom narodnom pozorištu?
ŠERBEDŽIJA: Eh... Otkada nisam bio u Podgorici... Imam mnogo novih pjesama. Premda, moj drugar Kemal Monteno uvijek je govorio da je nova pjesma dobra samo onda kad postane stara.
POBJEDA: Jeste li očekivali ovoliku popularnost knjige „Do posljednjeg daha“ i šta je to što, sa ove distance, cijenite kao najveću vrijednost ovog rukopisa?
ŠERBEDŽIJA: Moja knjiga „Do posljednjeg daha“, koja se pojavila prije nekoliko godina u izdanju „Nove knjige“ iz Podgorice, jest' uistinu neka vrsta moga umjetničkog i ličnog potpisa. Ona govori o mome životu, ali i o ljudima koje sam znao i sa kojima sam živio. Govori i o vremenima kroz koja smo svi skupa prolazili. Govori i o ratu u bivšoj Jugoslaviji. Ona je na neki način ispovijest, ali i moj obračun sa mnogim stvarima, događajima i ljudima iz života koji sam prošao. Ona je i pokušaj mirenja sa svijetom koji sam živio i potvrda moje „blagosti“ prema ljudima i vremenu, kojima sam bivao suvremenik.
POBJEDA: U knjizi ste kazali da pjevate zato što pjevajući oslobađate neku pravu energiju na pozornici, na koju ste gotovo zaboravili otkako manje igrate u pozorištu. Šta se dešava sa glumcem Radom Šerbedžijom kada stane ispred mikrofona i postane pjevač, recitator, šansonjer...?
ŠERBEDŽIJA: Kada čovjek koji može biti glumac ili plesač ili pjevač stane na scenu, on postaje akter koji pred publikom iskazuje svoju energiju. Razlikuje se ta misija već prema tome izlazi li on na scenu sa drugim svojim suigračima ili je sam. Kada je čovjek sam na sceni, onda je to potpuno nešto drugo. Ne volim mnogo oblik monodrame u kazalištu, osim ako nije svojom dramaturgijom otvorena forma koja direktno komunicira sa gledateljima i biva na neki način provokativna i kreativna.
Kada ja, kako kažete, stanem ispred mikrofona, ja sam pjevač, ali ne samo to... Ja sam predstavnik svoga teatra, onakvog kako ga pamtim. Moje pjesme tako pronalaze put do publike. I, budući da sam odavno prestao biti kazališni glumac, ja djelujem ispred mikrofona kao neko kolektivno sjećanje na naše bivše živote i vrijeme koje smo nekada zajedno živjeli. Ali, trudim se koliko mogu da ne budem suviše patetičan u tome prisjećanju na našu zajedničku mladost i pokušavam biti ironičan koliko je god moguće to biti.
POBJEDA: Na muzičkoj pozornici djelujete otvoreno, sa nekom izraženom blagošću i toplinom. To Vaše lice je, izgleda, u totalnoj suprotnosti od one teatarske agresivnosti koju ste, kako ste sami priznali, cijeli život imali baveći se teatrom?
ŠERBEDŽIJA: Čovjek godinama dosegne tu neku davno željenu i sanjanju blagost, o kojoj su me učile knjige koje sam čitao i divni ljudi od kojih sam u životu učio. Da sam tu blagost osjećao u svojoj mladosti, bio bih mudrac.
Da. Imate pravo. U mladosti sam bio, kao predstavnik teatra kojim sam se bavio, prilično agresivan. Ali, takav sam jednostavno morao biti, jer je Ristićev teatar, a njemu sam svim srcem pripadao, bio revolucija u jugoslavenskom teatru. A u revoluciji, zna se, nema vremena za sentimentalna prenemaganja. Stvari moraju biti jasne i konstruktivne. Takav je bio taj KPGT kome sam pripadao. Točan, pametan i zanosan.
POBJEDA: U knjizi ste opisali dobar dio svog životnog iskustva i veliki dio iskušenja kroz koja ste prošli. U kolikoj mjeri ste je, zapravo, pisali kao jedan konačni odgovor ili poruku svima onima koji su Vas u određenim trenucima napadali, mrzjeli, voljeli, podržavali ili osporavali?
ŠERBEDŽIJA: Već sam na to pitanje, čini mi se, odgovorio. Mogu dodati samo to da je nisam pisao da bih se bilo kome opravdao. Pisao sam je jednostavno zato što sam želio da iskažem svoje mišljenje i stavove.
POBJEDA: Je li Vam bilo lako da je napišete?
ŠERBEDŽIJA: Na neki način da. Teško se bilo odlučiti, ali kada sam se odlučio, napisao sam je u jednome dahu.
POBJEDA: U knjizi, na jednom mjestu, kažete: „Postoji izgleda nešto kada se glumac zapita – tko sam, što sam zapravo ja? I što sam ja to radio cijeli život? Koji od mene odigranih je onaj koji ja jesam?“ Koliko često sebi i dalje postavljate ta pitanja i jeste li, možda, došli do određenih odgovora?
ŠERBEDŽIJA: To su pitanja koja postavlja sebi svaki čovjek koji dođe do egzistencijalnog dijela svoje ličnosti. Kada glumac dođe do toga sloja svoje ličnosti, a to se rijetko dešava, onda počinje prava drama. Ili se prestaje glumiti, jer se čovjek zastidi posla kojim se bavi, ili on postaje toliko osamljen i svoj da postaje, na neki način, vuk samotnjak, koga je Hese tako lijepo opisao. Da. U tome samotnjaštvu leži i moj odgovor o mojoj prirodi. Ja se samo pretvaram da sam društvena osoba. U stvari, ja sam već odavno daleko negdje ispred sebe i ne mogu se sustići.
POBJEDA: Napisali ste, takođe, da su umjetnici i javni radnici mogli i trebali više da učine kako bi spriječili rat u bivšoj Jugoslaviji. Na šta danas umjetnici i javni radnici treba da reaguju? Šta mogu da promijene, šta da spriječe?
ŠERBEDŽIJA: Pisac mora biti u neku ruku disident, pa čak i defetist u odnosu na naciju i autoritete. On je razmetni sin, koji se vraća svom ognjištu samo da bi mogao ponovo od njega otići. Negacija je njegov familijarni oblik prihvaćanja svijeta. Samo onaj tko radikalno shvati i prihvati upravo tu činjenicu, može pomoći piscu, odnosno umjetniku.
POBJEDA: „Sve ovo oko nas zove se noć. Velika, apsolutna, naša noć. Noć nas gleda iza ovih zidova, noć ulazi u naše sobe kroz naše bjelouokvirene prozore. Ogromna. Strašna. Apsolutna. Naša noć.“ Ovim Krležinim citatom poslužili ste se 1990. godine u intervjuu za „Borbu“, komentarišući aktuelnu političku situaciju u Jugoslaviji. Koji bi citat ili pjesma danas odredili ove naše prostore?
ŠERBEDŽIJA: „Sve će ove stvari još jedanput doći, kao što su bile i kako su prošle. I ti divni dani i te blage noći i ljubavi naše... čedne, strasne, dobrodošle. Sve će ovo još jedanput doći. I nakon tisuću i tisuću i tisuću godina... opet ćemo naći isti pogled onaj, isti osmjeh onaj i ta nježna čuvstva, blaga i domaća.“ (Tin Ujević).
POBJEDA: Odigrali ste više puta sve najveće uloge iz svjetske dramske baštine, kralja Lira igrate više od decenije. Ipak, jednom prilikom Vam je veliki hrvatski glumac Fabijan Šovagović rekao da ste sve svoje uloge odigrali nekoliko godina ranije nego što je trebalo. Ako je bio u pravu, da li Vam je to na neki način moglo nanijeti štetu?
ŠERBEDŽIJA: Siguran sam da je Sovo u pravu za neke od mojih uloga za koje kaže da sam ih odigrao prerano. Ali je bilo i dosta njih koje sam odigrao točno u trenutku kada ih je trebalo odigrati. I moj prijatelj Šovagović odigrao je mnoge svoje uloge prerano i prenaglo, ali je odigrao i mnoge točno u vrijeme kad ih je trebalo igrati i igrao ih je maestralno. Takav je naš glumački život. Pun suprotnosti.
POBJEDA: Opisujući glumačku profesiju za časopis „Intervju“, 1982. godine ste kazali: „Ovaj posao je kao posao mađioničara koji dugo, dugo, izvodi svoje vještine, da bi jednog dana izveo onaj jedan pokret koji će zadiviti gledaoce. Taj pokret ja još nisam izveo.“ Mnogi Vam se danas dive, pa, da li ste postali onaj glumački „mađioničar“?
ŠERBEDŽIJA: Teško mi je govoriti o sebi, naročito o svojim glumačkim uspjesima, ako ih je bilo. Siguran sam da je bilo dosta predstava u kojima sam napravio dobre uloge. One ostaju u mome tijelu i sastavni su dio moga života. Izet Hajdarhodžić, veliki hrvatski glumac, rekao je da glumac na kraju svoje karijere može biti zadovoljan ako ima tri uloge za koje može reći sa sigurnošću da su bile dobre. Ja mislim da mogu nabrojati te tri magične uloge. Teško mi je da ih javno ispišem. Ali, i bolje je da one ostaju samo u mome sjećanju.
POBJEDA: Na filmu ste odigrali na desetine uloga u Evropi i Americi. Jednom ste američki film okarakterisali kao „jednu veliku mašineriju koja samo guta“. Šta je američki film kod Vas „progutao“, a šta Vam je, s druge strane, pozitivno donio?
ŠERBEDŽIJA: Igrao sam u mnogim američkim filmovima. Uglavnom sam zadovoljan onim sto sam učinio. Upoznao sam divne umjetnike i igrao lijepe uloge. Mnogi neinformirani novinari spominju samo moje filmove u kojima sam igrao kojekakve Ruse. Ali, igrao sam i mnogo drugih uloga u velikim filmovima. I ne mogu se na ništa požaliti.
POBJEDA: Šta spaja sve glumce ma sa kojeg prostora oni dolazili?
ŠERBEDŽIJA: Vjerojatno neka zajednička i opća nemoć. Saznanje da svijet još uvijek misli da je kazalište još uvijek samo poligon za zabavljanje.
POBJEDA: Status „zvijezde u jednom malom narodu“ oduvijek Vam je bio primamljiviji od statusa zvijezde o koju se otimaju publika i paparaci u holivudskoj industriji. Ipak, najavili ste mogućnost definitivnog preseljenja iz Hrvatske. Hoćete li zaista otići?
ŠERBEDŽIJA: Ja sam već jednom davno bio „zvijezda“ u jednoj velikoj i značajnoj zemlji koja se zvala Jugoslavija. Odigrao sam mnoge uloge u kazalištu i na filmu. Mnoge od njih su bile uspješne i prepoznate. Igrao sam glavne uloge u pet filmova Živojina Pavlovića, što smatram svojim najvećim umjetničkim dostignućem. Igrao sam i u filmovima drugih velikih režisera. Bio sam glumac Ljubiše Ristića i Koste Spaića. I ja sam, sa svim tim što sam postigao, srećan i zadovoljan.
Što se tiče moga odlaska iz Hrvatske, to je bilo najavljeno u nekim hrvatskim novinama i od nekih uistinu zluradih novinara. Na njihovu žalost, ja se još ne mislim nikuda seliti Iz Hrvatske, iako dosta putujem i snimam filmove po cijelom svijetu. Jovan NIKITOVIĆ
Druženje sa publikom počinje u Gradskoj knjižari
Rade Šerbedžija promovisaće novo izdanje knjige „Do posljednjeg daha“ večeras u 19 sati u Gradskoj knjižari na Trgu Republike. Svi ljubitelji književnosti koji kupe knjigu po cijeni od 7,99 eura imaće priliku da im je proslavljeni glumac lično potpiše. Druženje sa podgoričkom publikom Šerbedžija će nastaviti sjutra veče u 20 sati, kada će održati koncert u Crnogorskom narodnom pozorištu.
„Kako je to odjednom čudno i strano. Sijedam za kompjuter i počinjem pisati prijatelju u moju tuđinu. Pišem tamo gdje mi je postalo tuđe. Riječi polako izlaze iz mene i čine se trome i pospane, kao da nemaju šta reći ili objasniti. A i nema se, zapravo, više ništa reći ni objasniti. Prijatelji to ionako razumiju, a bitange više ne uzimam za ozbiljno, jer ih, kad mi se pojave, odagnam od sebe k’o dosadne muhe sa revera moga crnoga kaputa. Dragi Igor Mandić uvijek mi je govorio kako treba pisati, pisati i pisati, jer riječi dolaze do ljudi. Nađu svoj put. Odjek. Ipak, trebam li pisati o svemu tome što sam proživio ovih trinaest godina? Ima li smisla, i zašto, napokon? Ja sam se već odavno pomirio sa svojom sudbinom. Znam da sam, na neki način, gubitnik i da se vrijeme koje smo svi skupa proživjeli ovih trinaest godina nije odviše nježno ponijelo prema ljudima poput mene, ali znam i to da sam izabrao put koji su mi nalagali moj moral i moja savjest.“ (Odlomak iz knjige „Do posljednjeg daha“)
„Zelena karta“ uskoro za čitaoce u Crnoj Gori
POBJEDA: Odavno obećavate knjigu „Zelena karta“, ali nikako da je dovršite. Poput svakog pisca, plašite li se da novom knjigom nećete dosegnuti ljepotu, estetiku i ubjedljivost prethodnog djela?
ŠERBEDŽIJA: Knjigu „Zelena karta“ počeo sam pisati prije desetak godina. I napisao sam oko 150 stranica. I onda odjednom stao. I stajao sam tako više od osam godina. I evo baš sada sam odlučio da je nastavim pisati. I jako mi je drago zbog toga. Mislim da će biti veoma interesantna, a čitaoci Crne Gore će je moći uskoro vidjeti, jer ću je štampati kao novu moju knjigu u „Novoj knjizi“ iz Podgorice. Biće to prilika da ponovo pričamo o svemu.
Jovan Nikitović (Pobjeda)
