Prvo, od puta ka Nikšiću, sa lijeve strane gdje se nalaze rijeke Crkovnica i Matica pa, uz obalu rijeke Kulendrije, preko brda Kuk i Bijele Rudine, te sela Mokanji i planine Siljevice, do brda Sađavac i ponovo ka magistralnom putu. Tačno tako i toliko. Teritorija, kao potkovica.
Pet sela.
Mokanji, Đeđezi, Braćani, Župa i Livada.
I 377 domaćinstava.
Porodice Sekulića, Vukadinovića, Barovića, Begovića, Đuranovića, Stanišića, Dragutinovića, Martinovića, Pavićevića, Radonjića, Vukovića...
Dakle, prvo ono skretanje lijevo, sa puta prema Nikšiću, sasvim solidnim asfaltnim putem koji se propinje i svaki čas savija, po stranama brda i pogledu preko sivog krša.
Priča o Bandićima ponajprije upućuje na slogu. U tom smislu, važno je napomenuti prvog popa Petra Vukovića i prvog učitelja Petra Nikolina Sekulića, koji su svojim razumijevanjem, dobronamjernošću i autoritetom umnogome održavali brastveničku slogu. O tome se i danas govori među pripadnicima ovog kraja, a i ističe kao važna odlika, nešto što se nikako ne smije zaboraviti.
Ovdašnji ljudi bez uvijanja kažu da se ovdje nije nikada bogato živjelo. Naprotiv. Saznaćete i da je, uprkos nemaštini, u svakoj kući nedaleko od ognjišta visio mrs. I pamti se da se pršuta vazda čuvala za gosta. To je bilo kao neko pravilo. I uz to, pravilo je bilo i da je gost bio zaštićen, da se o njemu brinulo.
Najveći problem ovoga kraja dugo je bila - voda.
Kažu, nekada se smatrao bogatim onaj čovjek koji je imao bistijernu iz koje je mogao svakoga dana da zahvati bar 20 litara vode. A kažu i da su nekada, prije više od 50 godina, dječaci išli po vodu po tri kilometra, do Vučjeg studenca. Napune u burila po 40 litara vode - i nosi. To im je bio dnevni posao.
Ali, zato su Bandići oduvijek bili čuveni po rakiji i vinu. Ova tradicija obnavlja se posljednjih dvadesetak godina, pa je na ovoj teritoriji posađeno blizu 30.000 sadnica vinove loze.
Za poznavaoce i iskrene poštovaoce, važno je napomenuti i rakiju srčanik. Uputstvo glasi da se sprema od istoimene travke koja izgleda kao češanj bijelog luka, raste u zemlji i pri kamenu, mora da se kopa za njom. Ima je na planini Latično, što se graniči sa Pivom i Hercegovinom. Ta travka se najprije suši, i to u hladovini, a onda potapa u rakiju. Tako se ostavlja da odleži tri nedjelje. Rakija tada poprima tamno crvenu boju, nalik konjaku. Lijepa je za piće, a tvrde i da je dobra za srce. Mada, postoje i neka uvjerenja da „lako prijene k srcu“, ali to je već jedna sasvim druga priča...
Uz prethodnu zanimljivost, vrijedi napomenuti i da su se ljudi ovdje prihvatili i sadnje maslina. Iako, prema nekim lokalnim napomenama, mnogi su se dobro čudili onome što je prvi zasadio. No, kako je to iščuđavanje preživljeno, danas skoro svi žele da se drvo masline nađe i na njihovoj zemlji. Pa, bar kako sada vele, neka od njenog ploda bude i samo za salatu.
Na kraju, jedno od nezaobilaznih mjesta u ovom kraju je i Dom Bandića. Izgrađen je dobrovoljnim prilozima. Uz podsjećanje da je prvo mjesto okupljanja u Bandićima bila Crkva Svetog Jovana Krstitelja, sagrađena 1900. godine, takođe prilozima mještana. I da, o tome postoje dokumenti, tačno se zna ko je od seljana koliko dao. Sve se zna i nema nikakve greške. A zna se i da je na tom mjestu, ispred crkve, započet svaki seoski dogovor i odluka, čega god se to ticalo. A i da je Petar I, baš na tom mjestu, progovorio nekoliko puta. I to, samo da se zna. (Foto: Danilo Ivanović)
Željko VUKMIROVIĆ
