Danas, o Rijeci Crnojevića, govori se samo kao o paru putokaza koji jedva da skreću pažnju u vožnji magistralnim putem od Podgorice prema Cetinju. Prvi put, jedan takav znak se pojavljuje u blizini skretanja kod mjesta Carev Laz. Onaj drugi, nešto dalje, kod sela Meterizi. I slijedi vožnja uskim asfaltnim putem od kojeg je na nekoliko mjesta ostalo samo par slova tog imena i prolazak stazom koja zaslužuje samo zapis o tome kako su ''kupljene (korov) put osvojile'' i kako nema ko da pokosi. Doduše, primjeti se i nešto očišćenih mjesta, ali tek do jednog tipičnog, ovdašnjeg komentara ''ovo će se samo šibicom sređivat'''.
A onda, nakon nekoliko klasičnih crnogorskih ''lakat'' krivina, putnika zatiče pogled niz Pavlovu stranu, preko Skadarskog jezera i tog zelenog traga vode i lokvanja.
I još malo putem što se savija, pravo do mjesta po kom se crvene krovovi kuća i gdje štrči jedan ružnjikavi industrijski dimnjak, potpuno neprimjeren pogledu i tom utočištu prirode. Prkosi joj samo jedna komšinica, Majska Ruža, predivnih velikih cvjetova, drvo koje je donio kralj Nikola, ko zna o'klen... A tu je i njegovo ovdašnje prebivalište, zvano ''palac'', od onog italijanskog ''palaco'' (palata).
Ali, ova priča o Rijeci Crnojevića počinje na visoravni iznad samog mjesta i u vrijeme kada su tamo postojala begovska imanja, nastala kada su Turci potisnuli monahe koji su živjeli na uzvišici, na Riječkom gradu.
Pa, kaže...
Posvadi se nešto Salački beg sa obodskim kadijom. I naljuti se, samo tako. A onda, u toj ljutini, pozva jednog Pavišića koji je živio u nekom prućastom kućerku, gore u brdo, i – bar prema ovdašnjim pričama, ''obeta mu svoju kulinu i imanje'' ako ubije kadiju.
Za Pavišića, otprilike, ova ponuda bi – je li Bog dao. I obavi to, ne štedjeći kremenjaču. Kada Salački beg viđe što je svojim bijesom učinio, reče to Elez begu i predloži da se odsele sa toga mjesta. Jer, riječ je data, preko nje se ne može. Tako i bi. Begovi se pokupiše i pođoše. Riječki grad naseliše porodice Pavišić, Jovićević i Pejović, a pri vodi nasta kuća Cijanovića. Od Turaka ostaše samo imena Elezova strana i selo Salci. A ostade i kućište od kuline (kula, kuća na sprat – nap.a) Salačkog bega, kad god se ova priča pokrene, da se vidi i zna, čak i dan danas. A i mjesto na kom je bila kuća Elez bega, danas je vlasništvo potomaka popa Mihaila Jovićevića, prvog učitelja na Riječkom gradu.
Nakon ove, iz doba nastajanja grada, slijedi nova priča. I to ona iz vremena kolere, vremena smrti, koja je u jednom danu odnosila i po deset života.
A priča kaže kako se usnilo jednom starcu da će bolest stati i nestati tek kada riječka bratstva za jedan dan, za 24 časa, sagrade novu crkvu.I preko toga, dalje priče nije bilo.
Okupiše se porodice Pavišića, Sorata i Markovića i sagradiše za taj jedan dan crkvu od grabovog pruća, omalterisanu klakom (krečom) i sigom (mulinom, pijeskom), te joj dadoše ime, crkva Svetog Anastasija.
Epilog te priče je zaustavljanje smrti u roku od samo nekoliko dana i nestanak bolesti. Ovo, ostade za prepričavanje, za klanjanje smrtnika i vječno poštovanje. Ta crkva je kasnije obnovljena i uređena, postoji kao grobljanska na istom mjestu i dan danas, nedaleko od hrama Svetog Nikole, crkve sagrađene po naseljenju prvih pravoslavnih porodica. Uostalom, kako rekoše Riječani, a to mora da se zna – ''Crnogorci se nijesu niđe kopali bez crkve''.
Nešto kasnije, na ovom dijelu slobodne zemlje, Ivan Crnojević je na mjestu zvanom Vujanove doline, sagradio prvi mlin.
I dođoše ljudi.
Za prve, starosjedelačke porodice, smatraju se Đuraškovići, Stijepovići, Jankovići, Jovićevići, Ražnatovići, Pejovići, te Fatići i Kadići, trgovci Galičići i kovači Adžovići. Plus, kuća Svetog Petra Cetinjskog.
A na Riječkom gradu i Obodu, istorija je ispisala još ponešto, zauvijek zaustavljeno na bijeloj kamenoj spomen ploči, preko onog crnog, crnogorskog krša.
''Ovdje je osnovana obodska štamparija od koje ostade prva knjiga oktoih započeta 1493. – završena 4. januara 1494. godine''.
U to doba, kada je Rijeka Crnojevića bila najveće pazarište i kada sa prozora kuća nijesi mogao ni iglu da baciš što ne bi pala na nekog, započet je i rat između Ljubotinjana i Riječana, sve zbog jedne igrarije i jednog struca hljeba zamočenog u kacu s medom.
A o mostu, Danilovom mostu, zasigurno jednom od najslikanijih crnogorskih tvorevina, ostade priča prema kojoj se, a po izgradnji i skidanju šalunga, srednji dio prosuo u jezero. Tada je, kako se bar danas govori, knjaz Danilo zatražio od majstora i graditelja da mu na jednom od lukova naprave ''kučicu'' (mala kuka). Tek onako, da se nađe. Zidari su se tu malo počudili, sve dok jedan od njih nije zapitao knjaza.
Pa, čemu ta kučica?
A taj knjažev odgovor, ostao je za priču.
''Da ve sve od reda povješam ako se još jednom most prospe u vodu.''
Ipak, ta kučica se nije postavljala, ali ni most se po konačnoj izgradnji nije prosipao. Izgleda, da je to malo gospodarske ljutnje bilo sasvim dovoljno i veoma ozbiljno shvaćeno. Kučica je ostala samo da se pomene.
A za pripovjedanje o istoriji Rijeke Crnojevića, ostaje i pominjanje dva hotela pod imenima ''Evropa'' i ''Amerika'', te onog od kog danas ostade samo tužna ruina na kraju šetališta, hotel ''Obod''. Ipak, upamćeno je da pod njegovim svodom boravio Tito, a i razni neki...
A pričaju i da se bar dvije hiljade ljudi okupilo kada je u tom hotelu odsjeo, niko drugi do Šekularac, taj čuveni – Šeki.
Ovih naših dana, uz nešto žala, ostalo je da se priča - ''bilo nekad''. Ali, bilo je. I ostalo je upamćeno.
Željko VUKMIROVIĆ
