Rakija je sastavni dio bugarske kulture. Naziv „rakija“potiče od arapske reči „arak“. Istorijski podaci kazuju da je prepečenica u Bugarsku stigla iz arapskih zemlja u 13. ili 14. vijeku.
Međutim, krajem prošle godine, u krajnjem južnom dijelu zemlje otkriveni su drevni ostaci destilatora kazana za pečenje rakije čak iz 11. vijeka.
U Bugarskoj se održava na desetine festivala posvećenih rakiji, od kojih je najpoznatiji Balkanski festival rakije u Sofiji, na kome, po tradiciji, svoja visokokvalitetna alkoholna pića, osim Bugara, predstavljaju i proizvođači iz Srbije, Makedonije, Grčke i Turske.
Bugarska je pokušala da registruje, kao svoj proizvod, lozovu rakiju – lozovaču, ali je nakon šestomjesečnog čekanja brendiranje propalo, uz obrazloženje Evropske komisije da to nije nacionalni proizvod, jer ga ima i u susjednim državama.
Neposredno pred ulazak Bugarske u EU, 2007. godine zavladao je strah da u Uniji niko ne može da peče rakiju, pa čak ni da je služi na svadbama.
Zebnja se ubrzo pokazala djelimično opravdanom jer su Bugari, ipak, na osnovu direktiva EU počeli da plaćaju takse na alkohol u vrijednosti od, najmanje, 550 eura za sto litara.
Ograničavanje proizvodnje, a uz to i plaćanje posebnog paušalnog poreza, izazvalo je revolt među bugarskim proizvođačima, koji su prisilili vladu da od Brisela izdejstvuje olakšice.
Bugarska je uspjela da obezbijedi najniže moguće stope poreza, i to da proizvođači plaćaju 1,1 euro po litru za najviše 30 litara proizvedenih za ličnu upotrebu, a da se litar rakije ispečene preko toga tarifira prema dvaput većoj trošarini.
Osim toga, morali su da registruju kazane, te da carinskim inspektorima, kojima je poverena kontrola, dokazuju koliko su zaista rakije proizveli. (B92)
