Orjentir prema kompasu, pravac sjeveroistok, 18 kilometara od Bijelog Polja.
Ime Bistrica označava teritoriju na kojoj se nalazi više od 30 sela i zaseoka, smještenih uz istoimenu rijeku, čiji je tok dug 17 kilometara, a visinska razlika, od izvora do ušća u Lim, 692 metra.
Bistricu čine sela Voljevac, Bijedići, tamo gdje se nalazi jedno od najstarijih nalazišta sa ostacima iz bronzanog doba, onda Pećarska, uz čije se ime vezuje postojanje svešteničke loze Popovića stare preko 400 godina i osnovna škola iz 1898. godine, pa Rodijela, Žiljak, Presečenik, Mirojevići, Boturići, Pobratići, Dolac, Mediše, Kostenica, Vrh, Stubo, Radojeva glava, Savino polje, Mojstir, Komadine, Jablanovo, Požeginje, Mokri Lug, Turava, Vlah, Podbrežje...
U stvari, ovo putovanje, a onako riječ po riječ, počinje u društvu starosjedelaca ovog kraja, Suada Pilice i njegovog prijatelja Uglješe Prebiračevića, profesora istorije i geografije. I to, baš kod starog mosta, na obali Bistrice i mjesta koje u ljetnjim mjesecima postaje glavno okupljalište i prva plaža ovog kraja.
Priča Suad.
„Na ovom dijelu rijeka je duboka šest metara. Ima i onih koji se ovdje iskušavaju ronjenjem kamena s dna. Ali, poslije toga, mnogima samo buči u ušima. Ljeti ovdje jedva da imaš mjesta đe peškir da postaviš. A vidiš onu kuću sa druge strane? E, to ti je kuća Dizdarevića i tu ti se okupljaju umjetnici sa svih strana svijeta. Nekad je tu bila slikarska kolonija, dolazili Francuzi, Rusi...ma jedno pozitivno mjesto, u svakom slučaju.“
Sa te pozicije, pogled odlazi u pravcu uzvišenja Podvrh, gdje se nalazi manastir Svetog Nikole, podignut 1606. godine, kao i prema vrhu planine Crvenjače, na 1219 metara nadmorske visine i samoj granici sa Srbijom, iznad Bistričke doline i banovskog puta projektovanog još 1934. godine, nazvanog tako zato što je povezivao Banovine: Zetsku i Dunavsku.
Na tom putu, zatiče se i priča o grčkom groblju i jednoj kamenoj ploči od 20-tak kvadrata, gdje ima jedan mali otvor. A Suad kaže:
„Kao djeca, sve smo tu bacali kamenčiće, pa slušaš kako pada, nikad kraja. Ko ti zna koliko je tu duboko. Bilo je pokušaja da se ploča pomjeri, ali ma kakvi, ništa...nema šanse.“U Bistričkom kraju ima preko 400 izvora. Upravo ta činjenica predtsavlja i prečicu do nevjerice o tome kako je ovdje voda uvijek bistra i čista, kako uvijek može da se pije. Svakako, uz objašnjenje da svi ti izvori potiču iz jezerskog rezervoara Đalovića pećine, mjesta gdje je preko cijele godine temperatura vode osam stepeni. Ni manje ni više. Uostalom, Đalovića pećina je jedno od najnevjerovatnijih mjesta i pećina na Balkanu. I nalazi se upravo na adresi kanjona rijeke Bistrice. Tek, pećina nad Vražjim Virovima, kako se naziva ovaj lokalitet, do sada je istražena u dužini od 11.750 metara i predstavlja izazov i stecište za sve planinare i speleologe. Ta priča, tek očekuje svoje ispisivanje.
Ipak, ono što je nezaobilazno za Bistrički kraj je prva sijalica u bijelopoljskom kraju. Priča Uglješa.
„Ovdje je sagrađena prva hidrocentrala u Crnoj Gori, 1903. godine. Trajala je sve do 1957. godine. I dok su još fenjeri paljeni po kasabi (Bijelom Polju – nap.a), ovdje je bilo struje.“
Ipak, danas, prema diktatu nekog novog vremena i po koje zablude, ovaj kraju nedostaje i ulična rasvjeta.
I dok stojimo u dijelu Bistrice pod imenom Lug, gdje se svake godine održava tradicionalni vašar, Uglješa spominje i čuveni Čardak, kuću za priču.
„Donji sprat te kuće je bio od kamena i pripadao je uglednoj porodici Đalovića, dok je gornji bio napravljen od brvna i tu je živjela cijenjena muslimanska porodica Hasanbegovića. Bila je to kuća koju je svaki rat zaobišao, dok su sve druge paljene i nestajale. Upravo ta priča, o toj kući, ponajbolje govori o suštini ovog kraja, o suživotu različitih religija i prijateljstvima koje nijesu doticale politička besmisla i svakakva vremena.“
A Ćemal Zoronjić, nastavnik i direktor ovdašnje škole koja, kada je tek počela sa radom imala tek 17 redova raženog slamenog krova, nad zidovima od blata, objašnjava još nešto u vezi bistričkog kraja.
„Bilo je da ovdje jedna porodica ima samo jednog vola, pa da njime ne može ništa da uzore. Isto tako, bilo je i kod neke druge porodice. Onda se taj vo posuđivao. Muslimani pravoslavcima i oni njima. Taj vo se onda zvao ’izvorski vo’. I završavao se posao. Ali to pripada Bistričanima, koji su vazda znali da urede sebi život, ne postavljajući granice i razlike. Uostalom, samo ti ime govori. Bistrica, bistro je to, čisto, jasno i lijepo. Takva rijeka, takav kraj, takvi i ljudi.“
Željko VUKMIROVIĆ
