POBJEDA: U novom romanu „Let” napravili ste krupan tematski zaokret od stvarnosne proze „Potpalublja“, „Anđele“… ka istorijskoj naraciji i fikciji. Radnja romana događa se tridesetih godina prošlog vijeka u Kraljevini Jugoslaviji?
ARSENIJEVIĆ: Roman „Let“ nastao je iz mog ranog, djetinjeg kontakta sa foto-albumima koje je majka vukla sa sobom. U njemu su se nalazile te zanimljive crno-bijele požutjele fotografije njene porodice, koja je zapravo bila iz Bečkereka, a preko moje bake porijeklom iz Sarajeva. Uvijek me je kod tih fotografija jako fascinirala ta prividna ljepota života koju sam na njima vidio. Moj djed bio je fotograf i pilot. Te fotografije nastajale su tridesetih godina 20. vijeka, a na njima su još bili prikazani neki jako lijepi i izrazito mladi ljudi. Nikog od tih ljudi nijesam mogao da upoznam izuzev preko fotografija, jer niko od njih nije živ dočekao 1945. godinu. „Let“ je dakle fiktivna knjiga, ali je početno poglavlje faktografsko, jer je moj djed poginuo 1933. godine u tom probnom letu. Pao je na jednom salašu u blizini Novog Sada. Mene je sve to fasciniralo pa sam i napravio takvu vrstu pri- če na koju je puno čitalaca reagovalo. Primijetili su da sam pisao nostalgičnu priču o divnom vremenu džeza, svinga i početaka zvučnog filma… A ja sam zapravo pisao o vremenu koje se nalazilo na ivici stravič- ne provalije Drugog svjetskog rata. Jako je važno u tom romanu i ono što je ostalo neispričano, jer ako se knjiga završava 1937, sa već popriličnim naznakama onoga što dolazi, teš- ko da to može da bude srećna priča, što ona, naprosto, i nije.
POBJEDA: Što su danas glavne odlike savremene srpske književne scene? Šta u osnovi određuje tiraže i sve ono što prati književnu produkciju?
ARSENIJEVIĆ: Mislim da se tu pravi rez između populistič- ke čitalačke publike i one malobrojnije koja je dobro obrazovana i sklona savremenijim vrijednostima. U tom smislu, postoji šizofrenija u srpskoj književnoj sceni. Odnosno, ne može se govoriti o jednoj, nego o nekoliko scena koje su povezane više političko-senzibilitetski nego stilski. Sa jedne strane je taj desničarski, konzervativni, patriotski naboj, pa postoje autori koji prepoznaju tu senzibilitetsku vezu. Ona je strogo politička i zasnovana je na društvenom konzervativizmu koji ne dozvoljava bitnije pomjeranje iz tog etničko-nacionalističkog ludila i doživljaja svijeta. S druge strane je ova scena koja pripada nezavisnijem modelu mišljenja. Ona je kosmopolitskije nastrojena, a otvorena je prevashodno i prema regionu.
POBJEDA: Jednu od ključnih uloga u svemu tome imaju i izdavači. Činjenica je da je posljednjih decenija izdavačka politika u Srbiji radikalno promijenjena?
ARSENIJEVIĆ: U Srbiji postoji osjećaj ogromnog prostora koji je lažan. Pisci se tu jakorijetko druže. Ljudi koji objavljuju knjige poznaju se međusobno, ali ne vidim da nešto mnogo sarađuju što bi stvorilo neki osjećaj scene. Drugi problem je svakako način na koji se posljednjih godina razvijalo izdavaštvo u Srbiji, zbog nedostatka ozbiljnijeg subvencionisanja, kakvo je prisutno recimo u Sloveniji, Hrvatskoj... Kad je krenula ekonomska kriza izdavaštvo je ovdje doživjelo takav udar da je mnogo izdavačkih kuća jednostavno propalo. Ovdje su nastali okorjeli, tvrdi izdavači koji su morali da nauče kako da opstanu na tržištu. Došlo je do strahovitog ukrupnjavanja izdavaštva. Dakle, vi ste naučili da morate da objavite knjigu koja je hit i to je rezultiralo stvaranjem i rastom „Lagune“ i „Vulkana“, ali istovremenom marginalizacijom svih drugih izdavača
Opširnije u današnjoj Pobjedi...
