ČITAOCI IMAJU RIJEČ: Veselin R. Đuranović
„I u gori istinu zbori...“
- Jedna od prvih životnih lekcija koju sam jednom za vazda zapamtio na očevom pragu u rodnim Bandićima je glasila – i u gori istinu zbori...
Ovako počinje životna priča ratnika i, kako se to često kaže, istaknutog društveno-političkog radnika Veselina R. Đuranovića. Veselina Radovanovog, koji je nakon završetka Pravnog fakulteta 1951. godine bio šef policije u Boki kotorskoj, predsjednik opštine Danilovgrad, poslanik Savezne i Republičke skupštine, ministar u Vladi Crne Gore, predsjednik Vjerske komisije, predsjednik jednog skupštinskog vijeća, prvi čovjek Matice iseljenika Crne Gore, predsjednik Fudbalskog kluba „Budućnost“ u dva mandata...
Zamjerke i pohvale
Mi ćemo je, međutim, početi na jedan drugi način. Recimo, pričom o Veselinu R. Đuranoviću kao „partizanu s čim se diči“ ili Veselinu R. Đuranoviću, koji se tri puta susreo sa Josipom Brozom Titom. Ipak, za ovu priliku je najbolje upoznati Veselina R. Đuranovića kao jednog od najstarijih čitalaca Pobjede. Jer, iako je davno „raspučio“ 89. njegovo svako novo jutro počinje sa Pobjedom... - Evo ,pogledajte: tu je bala i drugih novina, ali ih ja i ne otvorim dok natenane ne iščitam Pobjedu. Jedino je ona na stolu, ostale moraju da čekaju. Prosto sam navikao na Pobjedu. Doduše, ponekad znam i da se naljutim na nju, ali uvijek joj se vraćam. Vraćao sam joj se, priznajem, i u ona mračna, ratno huškačka vremena, kada me je neosnovano blatila zbog čega se izvinjavala. A 18 hiljada brojeva nije mala stvar. Ipak, ima Veselin R. Đuranović mnogo toga da i danas zamjeri svom omiljenom listu. - Najviše zbog onog vremena kad je posrtala. Srećom, sada se ponovo uspravila, pa joj čitaoci sve više vjeruju. Čini mi se najviše zbog toga što ne plasira senzacije kao neki i što je niko ne demantuje. Ipak, tekstovi su vam predugački, veli, fali više bratskih komentara poput onih što pišu Rajko Cerović, Milenko Perović, Ranko Đonović, Draško Đuranović, Miodrag Vlahović, Pustahija...
Bez dlake na jeziku
Na drugoj strani, dodaje on, fale vam reportaže, odnosno život, zapostavljate teme iz NOR-a (Trinaestojulski ustanak je, recimo, neiscrpna tema), malo pažnje posvećujete istorijskim feljtonima. Istovremeno, previše prostora dobijaju nevladine organizacije, protesti i protestne šetnje. I kad govori o analitičkim tekstovima, Veselin R. Đuranović nema dlake na jeziku. - Novinari ne treba da popuju, kaže on. Njihovo je da čitaocima ponude činjenice, pa će oni prosuditi. Bojim se, međutim, da se u Crnoj Gori ponekad zaboravi šta znači zadata riječ. Što je značilo ono – povrni riječ. Ono nas je održalo. Zato izgovoreno treba stalno gajiti. Da spasi od zaborava, da bude izvor ljepote, znamenje ljudske dobrote... Zato ja smatram da je u novinarstvu najvažnije sresti se oči u oči sa životom. Takav susret u Pobjedi je najčešći bio kad su na njenom čelu bili Veljko Milatović, Veselin Đuranović, Svetozar Durutović i Marko Špadijer. Tada nije bilo suđenja prije presude, tada je važilo pravilo – ako nije pisalo u Pobjedi, nije se ni dogodilo. Ipak, po meni, Pobjeda je bila najčitanija za vrijeme Veljka Milatovića, nastavlja naš sagovornik. Iako Milatović tada nije bio miljenik vlasti, Pobjeda je bila pravi glas naroda, a njeni novinari pravi glasnogovornici. Oni su i hrabrili, i sokolili, i žalostili i veselili, bili prvi svjedoci i prvi očevici. I ova nova Pobjeda treba da nastavi tim putem, kaže on. Na kraju, treba podsjetiti da se jedan od naših najstarijih čitalaca sa Pobjedom prvi put sreo u decembru daleke 1944. godine na Cetinju, na Kongresu omladine Crne Gore i Boke (samo nekoliko dana kasnije oslobođena je Podgorica). - Već poslije oslobođenja Pobjeda je bila izuzetno otvorena i slobodna, sjeća se Đuranović . Žigosala je sve probleme i slabosti. U tome je naročito prednjačio Živko Đurović sa svojim nezaboravnim karikaturama.
Zadovoljan
Sve u svemu – jedan od najstarijih Pobjedinih čitalaca je, ukupno gledano, zadovoljan svojim listom. Posebno što 18 hiljada brojeva predstavljaju veliku kolektivnu knjigu života Crne Gore. I najbolju čestitku novinarima naše zemlje za 23. januar – Dan novinara Crne Gore.
Jovan STAMATOVIĆ
POBJEDINE LEGENDE: Miodrag Ilić Tuč (1939 – 1988)
Amajlija iz Miločera
Bilo je to krajem jula sada već daleke 1988. godine. Tužna i iznenadna vijest prekinula je vrevu redakcijske svakodnevice u Pobjedi – umro je Miodrag Ilić Tuč...
Godinama je Miodrag Ilić bio poznati foto-reporter Pobjede. Skoro tri decenije. Zato nijedna priča o njemu ne može početi bez priče o fotografiji. Fotografija je prosto obilježila njegov životni put. Stizao je tamo o čemu su drugi mogli da sanjaju. A počeo je kao amater, kad je sa drugovima, još kao poznati gimnastičar, išao stazama Pete crnogorske. Bilo je to daleke 1966. godine. Tada je prvi put snimio Josipa Broza. „Jedne noći punog Mjeseca, ispod izviđačkog šatora“, kako je zapisao mnogo godina kasnije.
Na pravom mjestu...
Poslije nije bilo nijednog značajnijeg događaja u ondašnjoj Jugoslaviji koji nije zabilježen njegovim „polaroidom“. Skopski zemljotres, zemljotres na Crnogorskom primorju, Pjenavac, tragedija na Maganiku, proslave Dana mladosti, sportski događaji... - I najljepši i najteži trenuci moje karijere vezani su za ime najvećeg sina naših naroda i narodnosti, imao je običaj da kaže. Za Tita. Osamnaest godina sam snimao svaki njegov dolazak u Crnu Goru. Osamnaest godina gledao njegov topli osmijeh, njegove ruke, blage oči... A onog dana kad je umro – ruke su mi prvi put zadrhtale. Snimao sam sahranu svog prijatelja i plakao... Mijo Tuč, koji će među foto-reporterima Pobjede ostati upamćen kao dobitnik prve crnogorske novinarske nagrade uručene jednom foto-reporteru, rado je pričao o svojim čestim susretima sa Josipom Brozom. - Jednom u Bijelom Polju sam bez dozvole ušao u „plavi voz“. Tito je stajao na prozoru i otpozdravljao narodu. Zbog njegovog veselog lica i širokog osmijeha odmah sam „zaboravio da nemam odobrenje za ulazak u voz“. Još kad mi je klimnuo glavom u znak pozdrava...
Zaštitni znak
Inače, Miodrag Ilić je glavni „krivac“ što se Josip Broz Tito u martu 1977. godine fotografisao sa Pobjedom. - Dobih ja zadatak iz Redakcije – pokušaj da „uhvatiš“ predsjednika kako čita Pobjedu, pričao je Mijo Tuč. Odem u Miločer rano ujutru i uz pomoć ljudi iz Titovog kabineta Pobjeda se ubrzo našla na njegovom stolu. Poslije me pozvaše kod njega, a on će: „Tuću, ajde slikaj me sa našom Pobjedom“. Možete misliti kako sam se osjećao... Slično je bilo i u Bijeloj iste te godine. Tito je šetao obalom, razdragan i neobično veseo. Foto-reporteri su bili neumorni. Među njima i Mijo Tuč. Odjednom će Tito u onoj tišini: „Ti si, Tuć, mene dosta snimao, sada ću ja tebe“. Tako je nastala Mijova najdraža kolekcija fotografija sa Titovim potpisom. Na jednoj od njih, Tito je svojom rukom napisao: „Drugu Miju Iliću. Josip Broz Tito 17. 3. 1977.“ - Ovo su mi najdraži prijatelj, najdraži portret i najdraži potpis, stalno je isticao Miodrag Ilić. Oni su istovremeno moja diploma i najveća nagrada za dosadašnji rad koje čuvam kao svetinju. Kao najdražu amajliju.
Biografija
Miodrag Ilić Tuč je rođen 6. decembra 1939. godine na Cetinju. Jedno vrijeme je bio metalski radnik, a nakon toga tri decenije Pobjedin foto-reporter. Za svoj neumoran rad dobio je mnoga priznanja i plakete. Za požrtvovano izvršavanje zadataka poslije zemljotresa na Crnogorskom primorju odlikovan je medaljom za hrabrost. Dobitnik je Godiš- nje nagrade Udruženja novinara Crne Gore, Danskog kraljevskog odlikovanja, Plakete JNA, Pobjedine povelje... Učestvovao je na brojnim izložbama umjetničke fotografije u Crnoj Gori i Jugoslaviji. Zapažene su bile njegove dvije samostalne izložbe u nekadašnjem Titogradu – „Djeca – naša radost i briga“ i „Mladost i sport“ u Pljevljima.
Jovan STAMATOVIĆ
