Rješenje Medijskog Savjeta za samoregulaciju prenosimo u cjelosti:
"Medijski Savjet za samoregulaciju je dobio žalbu od Nataše Nelević koja se žali da su u tekstu „Ideja o osnivanju muzeja ostala na papiru“informacije prikupljene na nedozvoljen način, odnosno da je prekršeno načelo VI Kodeksa novinara.
U „Pobjedi“ od 22. decembra 2015. objavljen je tekst pod naslovom „Ideja o osnivanju muzeja ostala na papiru“ u kojem autor teksta informiše javnost da je namjera da se u Crnog Gori osnuje Muzej žena koju je, prilikom gostovanja u Podgorici, promovisala Marija Aljohina, bivša članica grupe „Pussy Riot“ „ostala na papiru,“ pozivajući se pri tom na „organizatore gostovanja Marije Aljohine u Podgorici“ kao izvore. Nakon objavljivanja ovog članka Akcija za ljudska prava i Nataša Nelević uputili su „Pobjedi“ dva odvojena saopštenja kako bi informisali javnost da oni nisu izvor informacija koje su plasirane u tekstu. Kao reakcija na ova saopštenja u „Pobjedi“ od 24. decembra 2015. objavljen je tekst pod nazivom „Ako laže novinar, ne laže snimak“ u kojem autor spornog teksta negira prigovor da je izjava na koju se poziva isfabrikovana, pozivajući se na snimak telefonskog razgovora koji je vodio sa Natašom Nelević.
U žalbi Nataša Nelević između ostaloga kaže:“ Ne ulazeći ovom prilikom u tačnost navoda i njihove interpretacije, upućujem Medijskom savjetu za samoregulaciju prigovor zbog nedozvoljenog načina prikupljanja informacija kojem je pribjegao autor teksta. Kako nisam znala da se razgovor snima tako da dotičnom novinaru nisam ni mogla dati saglasnost da razgovor bude sniman, i kako je, naprotiv, sve što sam rekla u telefonskom razgovoru bilo rečeno da bih mu objasnila zbog čega mu ne mogu dati zvaničnu izjavu (na šta jasno ukazuje i činjenica da u tekstu nije ni spomenuto moje ime) - smatram da je koristeći tajno snimanje kao sredstvo prikupljanja informacija autor teksta prekršio čl. 6 Kodeksa novinara Crne Gore u kojem se kaže da bi „u normalnim okolnostima novinari (bi) trebalo da koriste otvorene metode prikupljanja informacija, što podrazumijeva njihovu jasnu profesionalnu identifikaciju“ (smjernica 6.1 b) i da se „tajnom pribavljanju informacija može (se) pribjeći samo onda kada one ne mogu da se dobiju korištenjem otvorenih metoda, a od izuzetnog su značaja za javnost“(smjernica 6.1 b).”
Medijski savjet za samoregulaciju se obratio uredništvu Pobjede za stav povodom ove žalbe. U izjašnjenju „Pobjede“ koje potpisuju glavni urednik Draško Đuranović i autor teksta Jovan Nikitović stoji između ostaloga da je:“ novinar iz redakcije i sa službenog telefona pozvao Natašu Nelević, predstavio se i zatražio objašnjenje najave Marije Aljohine da će u Crnoj Gori osnovati nobi balkanski muzej žena. Kada novinar prikuplja informacije, on bilježi ili snima sve što je rečeno. Najčešće radi i jedno i drugo, kao što je to uradio novinar Pobjede kada je razgovarao sa Nelević. Kao bivša novinarka i urednica u crnogorskim medijima, Nataša Nelević trebalo bi da zna da novinar bilježi i snima samo zato da bi sačuvao istinu i da se ne bi ogriješio o sagovornika i informaciju, ukoliko odluči da koristi navode razovora.
Zato, nema mjesta konstataciji da je riječ o tajnom snimanju, jer se novinar nije lažno predstavio, niti je postavio skriveni mikrofon ili kameru u kancelariju, automobil ili stan Nataše Nelević, već je tehničkim sredstvima prikupljao informacije iz svoje redakcije. U ovom slučaju, ta tehnička sredstva, koja zakon ne osporava, bila su telefon, olovka i diktafon. Kao što to znaju Pobjedini sagovornici kada ih pozovemo sa službenog telefona, podrazumijevalo se da to zna i nekadašnja novinarka Nataša Nelević i zato nije decidno rečeno da se razgovor bilježi olovkom i snima. Štaviše, nijedna rečenica tog razgovora nije upotrijebljena u spornom tekstu „Ideja o osnivanju muzeja ostala na papiru“. Novinar je samo prepričavao ono što je već čuo iz više izvora, a što mu u je u telefonskom razgovoru, odgovarajući na direktno pitanje, potvrdila i Nataša Nelević. Ona tokom razgovora decidno nije zabranila novinaru Pobjede da je zvanično citira u tekstu, što novinar, na koncu, nije ni uradio, već se pozvao na anonimne izvore.
Takozvani „tajni snimak“ upotrijebljen je tek u trenutku kada je Nataša Nelević u prvom reagovanju pokušala da demantuje novinara, ospori istinitost informacije i samim tim neistinama nanese štetu njegovom ugledu i ugledu redakcije. Kao odbranu ugleda i istinitosti informacije, kao i profesionalnog odnosa prema profesiji, novinar je jedino imao bilješke i snimak razgovora. U odgovoru Nelević narednog dana novinar je u potpunosti dokazao istinitost informacije i pobio neistinite tvrdnje koje je ona pokušala da plasira kao jedinu istinu.“
Pored polemike o osnivanju „Muzej žena” Nikitović i Nelević su u tekstovima koji su uslijedili poslije “spornog” teksta polemisali i o dozvoljenim novinarskim tehnikama što je upravo i predmet ove žalbe.
Komisija za žalbe je razmatrajući ovaj predmet konstatovala da nije neobičajena praksa da novinari snimaju telefonske razgovore u redakciji kada pričaju telefonom sa sagovornicima. Razlog za korišćenje ove tehnike je prenošenje što objektivnije informacije. Ovaj način je uobičajen i ne smatra se da spada u red nedozvoljenih sredstava, mada Kodeks novinara nije eksplicitan u tom smislu i ne nabraja koja bi to bila nedozvoljena sredstva, odnosno šta se sve podrazumjeva pod „tajno pribavljenim informacijama“.
U ovom slučaju nije bila namjera da se naškodi drugoj strani, već da se obezbijedi kompletna informacija - izjava. Komisija za žalbe smatra da novinar nije učinio prekršaj "s umišljajem" već da je snimao razgovor za obezbjeđenje kvaliteta informacije.
Shodno svemu navedenom Komisija za žalbe konstatuje da u ovom slučaju nije bilo kršenaj načela VI Kodeksa novinara".
