On u intervjuu za Dan objašnjava šta je potrebno učiniti da crnogorska poljoirivreda zaista ostane razvojna grana ekonomije.
"Potrebno je da svako radi svoj posao, a država na prvom mjestu. Moram priznati da ne znam za sličan primjer u našem bližem ili daljem okruženju da se država ovako odnosi prema glavnom resursu - poljoprivrednom zemljištu. Prema podacima Monsata, od 516 hiljada hektara koristimo tek 230 hiljada, u čemu prirodne livade i pašnjaci učestvuju sa prsko 90 odsto. Po učešću nekorišćenog poljoprivrednog zemljišta u ukupnim površinama zauzimamo, na našu žalost, prvo mjesto čak i na Zapadnom Balkanu", kazao je Marković.
Smatra da bi korišćenje raspoloživih resursa poljoprivrednog zemljišta na optimalan način moralo biti jedan od ključnih ciljeva crnogorske razvojne politike.
"Zatim dolazi pitanje kako. U traženju odgovora na ovo pitanje svako će imati svoju ulogu. Država je tu na prvom mjestu, zatim dolazi struka, u najširem smislu, potom proizvođači. Takođe, i potrošači treba da budu svjesni da izborom i kupovinom domaćeg proizvoda podržavaju razvoj i doprinose očuvanju sela i svega onog što nam selo znači", ocijenio je Marković.
Prema njegovim riječima, najvažniji problem poljoprivrede predstavlja ključno ograničenje za brži razvoj i to su, dodaje, naslijeđeni problemi.
"Usled nedovoljnog tehnološkog nivoa, nepovoljne strukture gazdinstava (4,5 ha u prosjeku) i isparcelisanosti posjeda. niskih prinosa i malog obima proizvodnje, konkurentnost poljoprivrede je na niskom nivou. Na današnjem stepenu razvoja, a imajući u vidu očekivanja koja se postavljaju pred poljoprivredu, nema uspješne proizvodnje bez ozbiljnih investicija u objekte, opremu i mehanizaciju, jer je to osnovni preduslov za postizanje nužne produktivnosti. Jedan od ozbiljnih problema jeste nepovezanost proizvođača. Manji je problem mali posjed u odnosu na činjenicu da su prozvođači rascjepkani, razjedinjeni. Povezivanje je nužno radi zajedničkog nastupa na tržištu pri prodaji proizvoda, pri kupovini inputa za proizvodnju, zajedničkog rješavanja niza uskih grla i komunalnih problema. Ne treba umanjivati važnost povezivanja proizvođača i iri predstavljanju i zaštiti njihovih interesa na brojnim adresama", istakao je on.
Marković objašnjava i kako podsticati građane da se bave poljoprivredom, kakve im olakšice treba omogućiti.
"Ne treba potcjenjivati zdravo rasuđivanje naših građana. Hoću reći, oni brzo prepoznaju gdje su mogućnosti za dugoročno stvaranje porodičnih prihoda. Smatram da i danas među mladima postoji interesovanje za poljopivredu, ali je to skopčano s investicijama. Zabluda je da ćemo mi pričom ili dekretom vratiti mlade ljude na selo. Umjesto toga potrebne su ozbiljne invssticije. Investicije, investicije, investicije", jasan je Marković.
Opet je tu, naglašava on, nezaobilazna uloga države, jer treba da omogući fer uslove u pristupu finansijskim sredstvima.
"Istovremeno, treba znatno više da izdvaja u bespovratnu podršku investicijama (grantove) u objekte, mehanizaciju, oiremu, infrastrukturu, kako to uostalom rade članice EU. Investicije od desetak miliona eura na godišnjem novu daleko su ispod realnih potreba! Ne može nama biti formalna zaposlenost jedan od ključnih pokazatelja napretka u poljoprivredi. To ne rade ni mnogo razvijenije EU zemlje, jer je i tamo poljoprivreda porodični biznis. Da navedemo samo neke članice EU (Slovenija, Austrija, Irska, Luksemburg, Belgija, Finska) gdje više od 80 odsto zaposlenosti otpada na neplaćeni rad, odnosno angažovanje članova porodice. I kod nas je stvarna zaposlenost, mjerena metodologijom koju koristi EU, preko 20 odsto. O tome se stidljivo govori ili se često prećutkuje. Poljoprivreda je sektor u kome je moguće ostvariti napredak samo na duži rok, a ne preko noći kako se to često iz Vlade saopštava", ocijenio je Marković.
