Davne 1972. reditelj Obrad Gluščević izabrao ga je za ulogu dječaka iz Like u filmu "Vuk samotnjak". Danas, sa pozamašnom filmografijom iza sebe Slavko Štimac i dalje radi nesmanjenim intezitetom. Prvi put poslije 1993. godine je "na daskama koje život znače", u beogradskom Zvezdara teatru, kao Teja Kraj u predstavi "Klaustrofobična komedija" po tekstu Dušana Kovačevića.
AL JAZEERA: Pratite medijsku scenu?
ŠTIMAC: Čovjek prosto ne može da je zaobiđe. Kad hoćeš da saznaš šta se dešava, normalno je da ideš na internet. Ali tamo prvo saznaš neke nebuloze, vidiš neke čudne ljude, starlete, ljude čija zanimanja i ne znam, priče o reality show programima i pikanterije iz života političara. Meni političari baš i nisu zanimljivi, već me zanima da li nešto pametno i suvislo mogu da urade, da li rade ono za šta su izabrani, da li pravilno raspoređuju budžete. Važno mi je da se ne krade.
AL JAZEERA: Izlazite na izbore?
ŠTIMAC: Da, izlazim na izbore. Pokušavam da nađem nekoga za koga ću da glasam. Mislim da se ništa ne postiže neizlaženjem na izbore. Ali poznajem puno ljudi koji ne izlaze na izbore jer smatraju da nemaju za koga da glasaju. Jer svi su pokazali da su grabežljivi i gramzivi i nisu se istinski borili za bolje uređenje društva, nego za ličnu korist i korist svojih partija. Definitivno je takva situacija da se svi grčevito bore za glasove. I onda bi trebalo da rade za platu, koja je javna, transparentna. Ali svi ispadoše dobrostojeći, od onoga momenta kada uspiju u politici. Od čega - ne znam.
AL JAZEERA: Da li "Klaustrofobična komedija" Dušana Kovačevića pokreće pitanje odgovornosti pisca, intelektualca u društvu?
ŠTIMAC: Svakako. Svi smo odgovorni i moramo da damo sve najbolje od sebe da stvaramo bolje društvo. Naša je dužnost da probamo da neke vrijednosti izbacimo u prvi plan. Ja sam, recimo, šokiran da se reality programi daju u sred dana. Šta će ova djeca misliti o nama, kakve autoritete oni treba da vide u nama kad im neki polusvijet servira vulgarnosti sa ekrana? Poslije se čudimo kako se ponašaju na ulici, u autobusu, u odnosu prema drugima. Pitamo se: "Jao, kakva su ovo djeca danas"... To je opasno. Postoji najosetljiviji dio stanovništva, a to su djeca. Ako im to postaju uzori i junaci, od njih neće izaći čestiti i plemeniti ljudi, nego neke babe-tračare bez interesovanja za dublje sadržaje... Takvi sadržaji se nameću. Ljudi primaju ono što im se servira. Pogledajte, recimo, pozorišta u Beogradu. Ona su prepuna. Ljudi traže sadržaje, karte su unaprijed rasprodate. Ljudi dolaze i na izložbe, željni su dešavanja, itekako su željni boljih i pametnijih sadržaja.
AL JAZEERA: Je li tema nacionalne i vjerske netrpeljivosti i prepiranje oko toga ko je kriv za rat i dalje aktuelna, 20 godina kasnije?
ŠTIMAC: Očigledno, zato što je neko podgrijava. Kada bi pustili mlade ljude da komuniciraju prirodno, bez trovanja, oni bi se prirodno i družili, kao što se druže u inostranstvu, gdje se prepoznaju kao zemljaci sa velikim sličnostima. Čim se malo primiri situacija, mediji složno raspale sa svih strana, da se slučajno ne bi normalizovali odnosi. Svjedoci smo toga da se ističu ispadi navijača, pojedinačne izjave, a ne normalni odnosi i prijateljstva. Svoj šovinizam nazivaju patriotizmom, a tuđi šovinizmom. Mene to jako iritira, zato ovako žučno i reagujem.
AL JAZEERA: Nakon 1996. nekoliko godina ste živjeli u Americi. Šta danas savjetujete mlađima? Otići ili ostati?
ŠTIMAC: Ja nemam pravo na takve savjete. Mislim da je prirodno da pokušavaju da grade bolje društvo u kome žive. Sa druge strane, kriza nije samo na našim prostorima. Svuda imamo zveckanja oružjem, svjedoci smo izbjegličke krize, ludila koje se dešava na Bliskom Istoku. Sve je to tako tužno i apokaliptično.
Izvor i foto: Al Jazeera/Bojana Belčević
