Mnogobrojne sudske besjede, koje je u završnoj riječi izgovorio Guberina, ušle su u anale najvećih advokatskih odbrana i ostavile su neizbrisiv trag u advokaturi.
Danas, odajući mu duboko poštovanje, sa sjetom se sećamo da je bard advokature, na početku i na kraju prošle godine, dao dva velika intervjua "Večernjim novostima".
U prvoj ispovijesti ovom listu, sredinom februara, o advokaturi i velikim sudskim procesima pričao je satima. Čitaocima prenosimo djelove tog razgovora i atmosfere u kojoj se on odvijao.
Dok je razgovarao ponašao se kao u sudnici. Energično je skakao, mahao rukama, lupao pesnicom o sto. Glas mu je bio jedva čujan, ali istovremeno i bučan. Kada je besjedio o čuvenim odbranama, najčešće je izgovarao da je Kordunaš iz Vrginmosta i da je posebno ponosan na Orden Svetog Save prvog reda, koji je dobio od patrijarha Pavla.
Bio je okružen uspomenama, relikvijama, uredno sređenom bibliotekom i dokumentacijom, u porodičnoj kući u beogradskoj ulici Kneza Miloša, odmah pored bivše američke ambasade. Dugo nije prestajao njegov monolog. Tu i tamo uspjeli bismo da mu postavimo i poneko pitanje!
Na početku, evo malog podsjetnika za naše čitaoce i advokate-pripravnike iz bogate biografije Veljka Guberine. Branio je 618 ljudi optuženih za ubistva, od kojih je 47 oslobođeno krivice, a 42 osuđeno na smrt, ali je izvršeno samo deset smrtnih presuda.
Oni stariji naraštaji i njegove kolege ga pamte po tome što je u domaću sudsku praksu uveo, iz filmova poznat, zapadnjački stil odbrane. Inače, bavio se, isključivo, krivičnim pravom i krvnim deliktima. Doprinio je mnogim izmjenama krivičnog prava i borio se za ukidanje smrtne kazne.
Za advokaturu se opredijelio jer je to bio jedini posao u kome je mogao da iskaže individualnost i samosvojnost, a da ne bude u službi režima.
Da zakone treba poštovati shvatio je još poslije rata, kao mladi radikal, kada je završio u zatvoru i dobio batine zbog svojih ideja. Zbog toga pravni fakultet nije mogao da upiše u Beogradu, već u Ljubljani.
Dugo je živopisno tumačio ulogu tužioca, advokata i sudija:
- Tužilac i ja bili smo fajteri koji se borie u ringu. Sudija je tu da pazi da se borba vodi po pravilima i zakonu. Naravno, kada sudija nije pazio u ringu, znao sam da zadam i poneki "nizak udarac", ispod pojasa.
Pripovijeda i da je u tom "nadmetanju" uglavnom bilo riječi o teškim ubistvima, u kojima je spašavanje glave klijenta bio njegov prevashodni cilj.
- Mene uopšte nije zanimalo da li je moj klijent kriv ili ne - govorio je Guberina. - Samo me je interesovalo koji su dokazi tužioca, kojima ga optužuje, i prema tome sam usmjeravao svoju odbranu.
Pitali smo ga i za savjet mlađim kolegama, a on je odgovorio da advokat ne treba da dokazuje nevinost branjenika, već tužilac njegovu krivicu.
- Zakon kaže da niko nije kriv dok se to nepobitno ne utvrdi. Branilac, opet po zakonu, treba da radi u interesu klijenta, a njegov interes je da se izvuče i ne završi u zatvoru.
Kako je, u stvari, počela munjevita i bogata karijera Veljka Guberine? Krajem pedesetih godina, kao mladi, ambiciozni pripravnik u Beogradskom okružnom sudu, Guberina je često dobijao da radi posao branioca po službenoj dužnosti. Tu je provjeravao svoje poznavanje zakona i rječitost. Odlazio je u englesku i francusku čitaonicu i iz stranih novina čitao o velikim sudskim procesima u tim zemljama.
Priliku da ispuni svoj san i postane slavan dočekao je već u istorijskom slučaju "Voz broj 116". Po službenoj dužnosti, branio je Cigančića optuženog za tešku krađu, pokušaj ubistva službenog lica i teško ubistvo. Poslije pet godina i četiri suđenja izborio je oslobađajuću presudu za svog klijenta. Bio je ovo prvi veliki slučaj o kome je pisala cijela jugoslovenska štampa.
Nekoliko godina kasnije, "Slučaj Točilovac" i ubistvo advokata Sotirovskog postalo je prava velika jugoslovenska afera. Točilovac je bio optužen da je 1966. godine ubio advokata Milorada Sotirovskog iz Beograda, na podmukao i svirep način i iz niskih pobuda. Točilovac to nikada nije priznao, a tokom suđenja branio se ćutanjem. Ispostavilo se da je on bivši ljubavnik supruge ubijenog advokata, koja ga je prijavila policiji kao ubicu. On nije htio da prebaci krivicu na nju. Kada je ukinuta ta presuda, Guberina je već "pod sjajem zvijezda" postao jedan od najpopularnijih ljudi u Jugoslaviji. Nijesu mu bili ravni ni Mija, ni Čkalja, a Tito se i ne računa.
Prvi veliki neuspjeh doživio je 1969. godine, kada je njegov klijent Dragoljub Gutić bio osuđen na smrt zbog ubistva taksiste. Na to vrijeme ga podsjeća i prsten pogubljenog Dragoljuba, koji je uvijek nosio na lijevoj ruci, a koji mu je poklonila njegova familija, kao opomena da se takva i slična ubistva nikada više ne ponove.
Branio je i ubice turskog ambasadora u Beogradu i to je jedan od posljednjih slučajeva kada je imao značajan advokatski nastup u sudnici.
Kad nije govorio o advokaturi, često se vraćao na svoje dječačke dane iz rodnog Vrginmosta na Kordunu i Karlovca, gdje je krenuo u gimnaziju. Početkom rata 1941. godine iz novostvorene NDH njegova porodica bježi u Srbiju, u Jagodinu. Cijelog života je radio i smatrao da je pravda spora i - dostižna.
Izvor i foto: Novosti.rs
