1 ... Ali napisati, dakle raskrinkati crnogorsku istorijsku laž (pa i u pandan/ozračju Krležine „Hrvatske književne laži“ ili srpski Konstatinovićeve „Filozofije palanke“ ili i opusa Lalićeve „Ratne sreće“) – njegoševski, „to je ljudska dužnost najsvetija“. Kritički pristup koji je – tek što se Crne Gore tiče – afirmisao istoričar, sarajevski profesor Branislav Đurđev (1908- 1993): kad je demistifikovao (1953) najagresivniji crnogorski mit, zapravo guslarsku laž, izmišljotinu o crnogorskoj „vječnoj nepokornosti“, o ekskluzivno crnogorskom neplaćanju harača Turcima itd; uzgred, što je kao naučni iskorak, u kobnom („Anatomija jednog morala“) i posljednjem broju „Nove misli“, prvi pozdravio još koji dan svemoćni Milovan Đilas (1911- 1995). Predvodeći mlađu generaciju crnogorskih istoričara i mislilaca, tom kritičkom pristupu Živko Andrijašević je od svojih prvih naučnih i drugih radova bio predan i posvećen. Kod ove knjige najsveobuhvatnijeg naslova – „Istorija Crne Gore“ (Vukotić Media, Beograd 2015) – i s jednim krupnim, unaprijed zadatim ograničenjem; o čemu i autorova predgovorna napomena: „Napisati istoriju Crne Gore od najstarijih vremena do savremenog doba, i to u jednoj knjizi, nemoguće je bez rigorozne selekcije znanja, činjenica i tema...“ (str. 5). Ako je i do druge, slično iznu- đene rigoroznosti: treba se čuvati jedne knjige. Pogotovu crnogorske.
2 Takvo, međutim, izvanredno obilje činjenica i informacija, preglednost crnogorskog milenijumskog kontinuiteta, a sve na jednom mjestu – taj visoki cilj Andrijaševićeve „Istorije“ svakako je i postignut. Brevijar. Ni zbog drugog – i kao „prvi crnogorski istoričar čija se Istorija Crne Gore objavljuje u Srbiji”(str. 6) – Andrijašević ne mora da brine: Za šest mjeseci, u srpskoj javnosti niti jednom riječju nije pomenuta Andrijaševićeva „Istorija“ (kao što nije bilo ni elementarne informacije o dodjeli Njegoševe nagrade Miljenku Jergoviću; a Njegoš, je li, „najveći srpski pesnik“...). Ubistvo (pre)ćutanjem – kultura savršenog zločina. A obilatosti (po drugima: provokacije) u Andrijaševićevoj „Istoriji“ – posebno o kontinuitetu crnogorske države; o neupitnosti crnogorske nacije; o „nelegalnosti“ nametnute Podgoričke skupštine (1918); a napose o razdoblju autokefalnosti Pravoslavne crkve Crne Gore – dominantno beogradski gledano, prvi su „prst u oko“ (drugo!) i poprilična, beogradski netolerisana – senzacija. Svetogrđe, čak.
3 Beogradski, ipak, Živko Andrijašević može biti zadovoljan i trećim: kudikamo s više talika od uglednog prethodnika, još za života klasika crnogorske istoriografije Dimitrija Vujovića (1922-1995)... Naime, kad je prije blizu šest decenija glasovitoj Katedri za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu podnio svoju doktorsku disertaciju („Ujedinjenje Crne Gore i Srbije 1918“; Titograd 1962), Vujović je bio odbijen formulacijom legendarnog Vasa Čubrilovića (1897-1989): „To je rad koji nanosi štetu našim interesima u Crnoj Gori“. Nota bene, odbijenica se odigrava u „paklu ili komunizmu“ u kome favorizovani nosilac Partizanske spomenice 1941. upravo – Vujović. (I bio prinuđen da prognanički doktorira u Sarajevu, kod akademika Đurđeva.) „Naši interesi“ nijesu stagnirali, naprotiv; i tako, da sam prije 30 godina (2. maj 1985), u hotelu „Maestral“, u sunčanom Miločeru – zajedno s crnogorskim istoričarem, akademikom Miomirom Dašićem – slušao neskrivenu zabrinutost upravo Vasa Čubrilovića: „Primećujem jednu opasnu promenu u srpskoj nacionalnoj politici...“ A samo godinu i po dana docnije (Jesen 1986) – ponovo usamljen kao atentator (sa još svega dvojicom kolega/akademika: Pavle Savić, Radomir Lukić) – Vaso Čubrilović je uzaludno glasao protiv „opasne promene“ – Memorandum SANU. Naši interesi!
4 Andrijaševićeva „Istorija Crne Gore“ demantovala bi sam naslov da je zaobišla Vujovićeve davne i teze i teze, ujedno i najstrašniju crnogorsku godinu 1918. Ili kako je tv/sažeo stari Katunjanin: „Nama je tada oteta država, crkva i sloboda“. Tamo i Andrijašević: „Smatra se da je od posljedica ovih represalija [srpskih] stradalo oko 5.000 ljudi“ (str. 262). Zaključak nije Andrijaševićev, ali se nameće: Od godine 1888, kad je Knjaz Nikola nad Bogišićevim zakonikom izgovorio dostojno Voltera – „Vaše je djelo veće od pobjede na Vučjem dolu!“ – pa sve do antifašističkog Trinaestojulskog ustanka 1941, Crna Gora samo traumatično državno i politički tumara; u balkanskoj, zatim i u prvoj svjetskoj oluji bez kompasa. U epilogu, logično, da državno i – nestane; da Crne Gore velikosrpski – nema. Crna Gora i bez prava žalbe: Crna Gora i Knjaz/Kralj Nikola, godine 1918. poginuli su od velikosrpski inkubovane ruke – sopstvene.
5 Vidjela žaba da se potkiva konj!... Ma koliko da se velikosrpski državni projekat – i prevarnim trijumfom 1918. i sramnim slomom 1999 – demonstrirao kao zločinački i genocidni, nije ni bez ikakvog, makar najprostijeg, fizičkog uporišta; utoliko, što na „velikosrpskim teritorijama“ nesporno žive i Srbi, čak i u znatnom broju Srbi (Hrvatska, Bosna, Kosovo). Nasuprot crnogorskom, Knjaz/Kralj Nikole velikodržavnom projektu, čije su fašističke maštarije doskok optimalne komičnosti: Na „velikocrnogorskim teritorijama“ (Andrijašević, str. 230-242), u Ohridu i Prespi, u Skadru i Dubrovniku, u delti Neretve, na Romaniji i Višegradu... Crnogoraca ima tačno kao na Marsu; dok je Metohija “crnogorska” koliko i američ- ka savezna država Mičigen. Crnogorci su u 20. vijeku uznijeli još jednu specifičnu osobinu: da u svakoj generaciji herojski „oslobode“ bar po jedan grad najtipičnije – crnogorski (1913 – Skadar; 1945 – Trst; 1991 – Cavtat, via Dubrovnik). A da je kojim čudom Kralj Nikola kao „najveći živi Srbin“ (Pašić) i uspio da zasjedne na svesrpski „biogradski“, vojvoda Gavro Vuković bi dodao i „krvavi prijesto“, samo sitnica se prenebregava: da bi i u toj „alternativi“ (Cetinje : Dedinje) Crna Gora i njena država bila jednako miraz – nužni. Istorijski rezultat bio bi velikosrpski ružno isti. Crnogorski čak i sramotniji: samo/poništenje Crne Gore. Takvo je i lukavstvo svojevremeno, kovertiranog poteza// ponude crnogorskom predsjedniku Đukanoviću: da zavlada Ćosić/Miloševićevom „krnjom Jugoslavijom“.
6 Onakva Podgorička skupština (i njene posljedice), što Andrijašević ilustruje i srpskim okupacionim generalom Milutinovićem (1919) – „Nezadovoljstvo sa Srbijom – opšte...“ (str. 263) – Crnu Goru su, uostalom – spasili. Sačuvali. Kao što i u najtežem crnogorskom paradoksu – „pobjeda poraza“ kod Mojkovca (1916) i „poraz pobjede“ Božićne pobune kod Cetinja (1919) – moralni „udar“ je našao „iskru u kamenu“ Trinaestojulskog ustanka 1941. Pobjeda 31. decembar 2015, 1. i 2. januar 2016. Povodi 23 Lovćenski „oblaci munjobije“ (Crnjanski). Umjesto očekivanih (i priželjkivanih) privilegija i ministarskih portfelja, da Crnogorci („najbolji Srbi“) godine 1918. nijesu dobili ono što su velikosrpski i tražili – cinično državno poništenje i kundak, a potom i metak u glavu. - Crna Gora bi nastavili da divlja i u „zlo i naopako“ da se takmiči s „braćom Srbima“. Čija je klica, srpska, imperijalnog zločina već u postavi (Kosovo) inicijalno oslobodilački (Turci) Prvog balkanskog rata (Kumanovo, 1912); a sasvim, nezazorno oslobođena (Bregalnica, 1913) u porobljivački Drugom balkanskom ratu (Makedonija). U svemu tome – „kome zakon leži u topuzu“ – Crnogorci su učestvovali svesrpski poletno i doprinijeli – zdušno. O čemu svjedoči i crnogorski hereditarni refleks vitalnosti sramote (Dubrovnik 1991...).
7 Otporan na pljušteći revizionizam savremenih, tobože istoričara, Živko Andrijašević je u svojoj „Istoriji“ suprotno: postavio čeono epohalni, antifašistički Trinaestojulski ustanak 1941. Istorijski artikulisana jednom neponovljivom generacijom svoje besmrtne mladosti – uglavnom rođene i stasale u međuratnoj mizernosti državnog i moralnog poniženja Crne Gore (1914...) – u nacističkom mraku hitlerovski zgažene Evrope, godine 1941. malena Crna Gora je vučedolski grunula i tenisonovski zablistala licem i pred svijetom i među narodima. Masovnim ustankom, jedina u Evropi. Kazano i sartrovski, svima i najvećima: trinaestojulska Crna Gora kao evropski „put kojim treba da se ide“. Od toga, istorijski ne može više.
8 Ne prećutkujući ni mnoge, pa i najteže frustracije, tako i pojedine zločine ustaničkog i socijalističkog perioda – od „lijevih skretanja“ (1941/42) do Golog otoka (1949...) – ali Živko Andrijašević je ostao vjeran naučniku: i poglavlje o socijalističkom r a z v o j u (1945-89) naslovio kao „zlatno doba“ Crne Gore. To je važno utoliko što je – tačno. Obistinile su se proročke riječi prvog socijalističkog predsjednika Crne Gore, zaslužnog Blaža Jovanovića (1907-1976), sredinom pedesetih godina (1950...) kazane fotografu i dokumentaristi međunarodnog imena, Milanu Pešiću: „Crna Gora svakog dana niče iz pepela, snimaj sve što vidiš!“ I majstor je snimao i – snimio. Crnu Goru – kako je Andrijašević sistematizovao – „najvećeg dobitnika socijalističke j u g o s l o v e n s k e e p o h e “ (str.340). I epohe, koju je američki istoričar Džon.V.A. Fajn definisao: „Najprosperitetnije vrijeme koje su narodi na prostoru Jugoslavije ikada doživjeli“. Posebno apostrofirajući lucidnost crnogorskog i jugoslovenskog državništva Veselina Đuranovića (1925-1998), Andrijašević je samo dopisao hommage njima, trinaestojulskoj generaciji kojoj se jedino „u velikim narodima gnijezdo vije“. A što se Crna Gora svojih državotvoraca i velikana prisjeti svakih, otprilike, 100 godina – ništa zato: kad ih je izuzetošću kaznio bog, što ne bi i njegov zemaljski izvršitelj – Crna Gora.
9 Kao brojanicom vladajući vjekovima državnog prostora Crne Gore i crnogorskim – a sa onu stranu poželjnih romantičarenja i tekućih mitomanija, ali i prsvučenih, državnih i paradržavnih crnogorskih kopilana – Andrijašević nije “patriotski” preskočio ni naličje, visitore druge impresivnosti: Crnogorski kontinuitet državne i nacionalne izdaje. Kroz sve crnogorske vjekove – sve do i naših dana – baš se posrećilo Crnoj Gori: vertikala izdaje. U berićetnoj relativnosti, nema naroda koji se prije crnogorskog može podičiti s toliko – izdajnika. Niti s takvom potentno- š ć u n j i h o v e „proširene reprodukcije“. Sve / p j e s n i ka , uvijek principijelne crnogorske izdaje, Andrijašević je s nadmoćnim raz l o g o m identifikovao u „prkosnoj strofi“ (Zogović) fašističkog okupacionog guvernera, generala Alesandra Pircija Birolija. Kad je Musolinijev strateg, u Manastiru Ostrog (Oktobar 1943) – pri neizbjež- noj nazočnosti četničkog mitropolita Joanikija Lipovca – svojim c r n o g o r s k i m vitezovima gordo nazdravio: „Ja nađoh među vama prave vođe, od kojih ovdje imamo među nama dva predstavnika: generala Popovića [Krsto] i pukovnika Baja Stanišića, a tamo dalje u surovom kršu Crne Gore još i kapetana Đurišića [Pavle], koji su svi, pod zapovjedništvom generala Đukanovića [Blažo], odano pomagali italijanskim trupama da se slomi zajednički neprijatelj“ (str. 304-305). Manastirska koalicija! Trideset hiljada pušaka – izdaje. Ili „krvnikova pjesma“.
10 Za namjernika/izvanjca, samo fusnota da se „zajednički neprijatelj“ slučajno zove – Crna Gora. Ili nije? Ili su Pirciovi „građanski protesti“!? Građani!.... Kad energija izdaje ne zaostaje za energijom slobode... Nimalo. Kako bi i moglo drukčije biti, u državi „carstva slobode“ u kojoj i “danas i ovdje” čak veseli nosioci Trinaestojulske nagrade (i apanaže!) birolijevski telale rehabilitaciju “građanskih” ratnih zločinaca i kvislinga!?
11 Ne, nema, niti može biti građanskog rata u prisustvu – okupatora.
12 Vjerovatno iz latinske delikatnosti , nadahnuti Pircio Biroli ostao je nazdravičarski dužan domaćinu izdaje, srpskom mitropolitu crnogorsko-primorskom, rukoljubnom Joanikuju Lipovcu. Takva nepravda nije mogla promaći istoričaru Andrijaševiću: „...Lipovac je postao duhovni vođa snaga kolaboracije“ (str. 305). Štaviše, i preteča kolaborantskog „duhovnog vođe“ Cetinjskog manastira kao već i - tradicije. Svjedoci smo krune nedavnih podgoričkih „građanskih protesta“, kad je – pred četničko/ informbirovskim “čadorom” đurišićevskog vojvode Mandića, a pri suptilnoj ikonografiji Praseće Glave – „sverosijski“ hirotonisan, javno uveden u dužnost stvarni šef crnogorske antidržavne opozicije, srpski mitropolit Amfilohije sa Cetinja. Glumatajući zatečenost pozivom Crnoj Gori za članstvo u “mrskom” NATO paktu - “izdaja Rusije!” - Kremlj se nije održao sa svojim tradicionalnim, boljim nervima: deprimirana i metiljavošću crnogorskih najamnika, nazovi opozicionih lidera – komediografski inferiornih državniku, istorijskom Đukanoviću – Rusija je, srećom, brzopleto izvukla i svog posljednjeg „kviska“ (političkog), u mitropolitskoj odori veljemorač- kog, pasioniranog „mletačkog trgovca“. Preskupo. I ukupno, teški „ruski poraz“ – Amfilohijev. I pod/šatorski... Jadno. A kako ovaj intimni šekspirolog, odlični kletnik i još vičniji krivovjernik, običava da se poštapa „stolicom Svetog Petra Cetinjskog“, vakat je i fakat da marionetski sjedne gdje mu je mjesto, na bijednu klupicu ratnog zločinca i kvislinga, svog uzoritog pretka Joanikija Lipovca. Kakva crkva, takav i vladika: Arkan u mantiji.
13 Pretežno, poznajući naučno djelo, a cijeneći stavove Živka Andrijaševića, mogu samo da zažalim – i žalim! – u ovoj knjizi nad njihovom surovom redukcijom... Na prvom mjestu, što Andrijaševićev magistralni portret Knjaza Danila (1825-1860), nesumnjivo prvog državnika crnogorskog – iz knjige „Dinastija Petrović Njegoš“ (Cetinje 2015) – ovdje nije u cjelosti preuzet. Na vijest o Danilovom zaknja- ženju (1852) – a ne zavladičenju – „načertanijevski“ Ilija Garašanin (1812-1874) nije, nikako, slučajno uzviknuo: „To je najveća nesreća za Srbiju!“ Docnije (1856), petrogradski, drugi „gest knjaza Danila smatran je za izdaju“ – Rusije... (A ne Crne Gore!) Finalizovao je ruski car, imperator Aleksandar II: „...O tom nesrećniku“! Presuda. ...I tako, evo vijek i po – sve od austro/ruskog smrtonosnog pucnja u Knjaza Danila (1860, Kotor) – nesreće su dosljedno promjenljivo smjenjivale... NESREĆU. Sve do NATO/Đukanovića i Vujanovića. Kad će, najzad, i svi crnogorski vjekovi, počev od Vojislavljevića... – osigurani nosećom logikom i Andrijaševićeve „Istorije Crne Gore“ – moći kao dovršeni da ustanu. Ali, konačno, da jednom i – počinu. (Biblioteka „Radosav Ljumović“, Podgorica, 17. decembar 2015) (Pobjeda)
